Znate li kako prepoznati pravi pršut? Ne dajte im da vam podvale lažnjake, evo na što pripaziti

Domaći proizvođači na godinu proizvedu oko 450.000 komada, što je nedovoljno pa se uvozi čak 60 posto pršuta.

Četiri domaće vrste pršuta, istarski, krčki, drniški i dalmatinski, imaju službenu zaštitu. Može ih se prepoznati po posebnim oznakama, no na tržištu se i dalje mogu naći jeftiniji, lažni pršuti.

Takvi se instant-proizvodi nakon tri mjeseca sušenja plasiraju na tržište, iako je potrebno najmanje godinu dana zrenja.

“Smatramo da se pojede oko milijun komada nama gotovo da fali puta dva, tako trgovački lanci kupuju pršute iz Španjolske, Italije i ti se proizvodi nude našim kupcima”, izjavio je Antun Madir, senzorni analitičar za pršute, za HRT.

Uvozi se i sirovina

Domaći proizvođači na godinu proizvedu oko 450.000 komada, što je nedovoljno pa se uvozi čak 60 posto pršuta. Usto se uvozi i sirovina, odnosno svinjski butovi.

Kako piše HRT, samo istarski pršut prema propisima mora biti od buta domaće svinje budući da nosi oznaku izvornosti. Ostali butovi se uvoze iz Mađarske, Austrije i Poljske.

Dok eurozastupnica Biljana Borzan smatra da se tako vara potrošače jer se ne navodi odakle je došla sirovina, Antun Madir tu ne vidi problem. Kako kaže, Hrvatska je zaštitila tehnologiju i tradicionalan način proizvodnje.

Gleda se cijena, a ne kvaliteta

Tu je i problem s crnim tržištem. Naime, Zdravko Barać, pomoćnik ministrice poljoprivrede, upozorava kako ti pršuti, koji se uglavnom prodaju po kućama, garažama i tržnicama, nemaju nikakvu deklaraciju.

Za razliku od europskog tržišta, na kojem su oznake zaštite izvornosti bolje prepoznate, u Hrvatskoj se uglavnom gleda cijena pršuta. Građani nerijetko kupuju uvozne industrijske pršute, dok se kvalitetniji izvoze, tvrdi Ana Babić koja proizvodi dalmatinski pršut. Kako kaže, domaći proizvođači se ne mogu boriti s velikim proizvođačima iz Španjolske i Italije.

Čitajte deklaracije

Stručnjaci ističu da je za kupnju pravog pršuta nužno čitati deklaracije. Barać upozorava da je nužno naznačiti ukoliko se u proizvodnji dodaju aditivi. Domaći pršuti se proizvode pomoću soli, dok sve ostalo mora biti naznačeno.

Važno je saznati i godinu proizvodnje, pogledati ima li pršut vrući žig i koji mu je rok trajnosti. Mora biti lijepo obrađen, ne smije biti previše obrastao plijesni, boja mišićnog tkiva mora biti ujednačena. Stručnjaci dodaju i da ne nasjedate na pršute ‘ispod pulta’ za koje vas uvjeravaju da su domaći.