Natali o životu u Londonu: “Puno je kontrole. Atmosfera je anksiozno-depresivna, a ljudi su umorni i iscrpljeni”

Zbog ljubavi s dečkom Williamom prošle jeseni preselila se u London, no na radost njezine publike – ne trajno, jer će živjeti na dvije adrese.

Trenutno je na toj drugoj, u Hrvatskoj, te je snimila novu pjesmu, a krajem travnja, nakon godinu dana bez nastupa, sprema se održati koncert u Zagrebu.

Kako će izgledati njezina svakodnevica s obzirom na glazbene obaveze i život u dva grada, kako u doba korone izgleda život u britanskoj prijestolnici i koliko joj je trebalo da se snađe ondje, među ostalim je ispričala u razgovoru za tportal.

Silom pandemijskih prilika, poput mnogih kolega iz glazbene branše, povučena je iz javnosti, no to ne znači da miruje.

Naprotiv, Natali Dizdar radi na nekoliko frontova. Vrijeme nenastupanja i neizvjesnosti pamtit će po nekim dobrim stvarima. Nakon pet godina studiranja uspjela je diplomirati Gestalt psihoterapiju, a upustila se i u novi glazbeni izlet s kojim bilježi i inozemne uspjehe. Novost je i odluka o životu u Engleskoj.

U 2020. ljudi su uglavnom mislili kako je sve propalo i da se ne isplati ništa novo pokretati, ali svi za koje znam da su se tada odvažili krenuti napravili su velike stvari. Predstavili ste projekt Beti, a publika i kritika objeručke su ga dočekale. Jeste li zadovoljni time kako se sve odvija na tom planu s obzirom na trenutne okolnosti?

S obzirom na okolnosti, jako sam zadovoljna. Beti je prošle godine imala super uspješan singl ‘Slobodna’, a koji nažalost nismo imali prilike uživo odsvirati i osjetiti kako diše publika, zatim ove godine ‘Vilija’, ali nadam se da ćemo sve to brzo ispraviti. Svakako me očekuje samostalni koncert u Laubi 24. travnja, na kojem ćemo osim spomenutih izvesti moj novi samostalni singl ‘Kad mislim na to’, a dotad držimo palčeve.

Kako se osjećate zbog svega ovog što se trenutno događa oko vas?

Kako kad. Trudim se raditi što i koliko mogu, iskoristiti vrijeme za realizaciju nekih ideja koje imam već godinama, a u međuvremenu se opustiti i uživati u prirodi i druženjima s prijateljima.

Ove godine umjetnost je stopirana. Imate li ideju kako približiti glazbu ljudima koji toliko čeznu za njom ako se nastavi ova situacija?

Ništa ne može stopirati umjetnost, ugasiti potrebu za izražavanjem. Stopirani su koncerti i naša mogućnost rada, ali ja i dalje pišem pjesme, snimam i, kao što sam ranije rekla, radim ono što mogu iako ni to ne može zauvijek ovako, jer bez živog kontakta s publikom osobno ne vidim neki dugoročan smisao izdavanja novih pjesama. Zapravo mi najviše nedostaje ta lakoća spontanog života i slobode. Srećom, ovo je izvanredna situacija, a sve takve imaju svoj početak i kraj.

Što biste rekli, može li se biti glazbenik i bez stvarnog kontakta s publikom?

Dok god je postojala glazba, postojao je i živi kontakt s publikom. To je vrsta komunikacije, razmjene osjećaja, energije. Bez toga mi glazbenici imamo samo jednosmjernu statistiku o tome koliko se pjesme vrte u eteru i to je kraj priče. Pjesme žive duže i drugačije kada se sviraju pred publikom jer se na koncertima uvijek dogodi neki novi spoj, priča. Ne znam na koji način digitalno zamijeniti taj trenutak kad imate svoju omiljenu pjesmu i onda je slušate na koncertu svog omiljenog benda u kolektivu punom dobre energije ljudi oko vas. I to bez maske. (smijeh)

Koji je najbolji koncert na kojem ste bili?

Bila sam na dosta dobrih koncerata. Nicolas Jaar u pulskoj Areni, Radiohead u Berlinu, Bicep u New Yorku..

Imate li neki trenutak za koji biste mogli reći da vas oblikovao kao pjevačicu?

Kad sam prvi put downloadala Napster i počela danonoćno skidati pjesme s interneta. Tad sam prvi put čula Billie Holiday kako pjeva i to mi je promijenilo cijelu perspektivu na pjevanje i glazbu općenito. Mislim da sam tad imala 13 godina.

Nedavno ste se odlučili na velik životni korak i preselili u London. Zašto baš u London, a ne recimo u Francusku, odakle je vaš dečko?

London mi je super grad, meka muzike, s puno mogućnosti za rad u bilo kojem smislu. A i englesko govorno područje jednostavnije je za oboje.

Radite kao psihoterapeut, volontirate u raznim udrugama u Londonu. Koliko vam je dugo trebalo da pohvatate konce ondje?

Trebalo mi je jedno dva mjeseca da se uhodam u sistem i način na koji sve funkcionira. Osim toga, Britanija je u dugotrajnom lockdownu, tako da vjerujem da bi sve to brže išlo da postoji mogućnost normalne komunikacije i susreta s ljudima.

Kako ćete sada održavati probe i ostale obaveze vezane za Zagreb?

Trenutno sam u Hrvatskoj do daljnjeg zbog svih obaveza vezanih uz koncert u Laubi i promociju novog singla ‘Kad mislim na to’, ali nemam nekih posebnih planova. Pratim situaciju i prilagođavam se. Osim toga, London je dva i pol sata leta od Zagreba, tako da sam sigurna da ću naći neko rješenje.

Kakva je trenutno situacija u Londonu, kako se Britanci nose s pandemijom?

Rekla bih da je loša. Puno je prosvjeda koji se u posljednje vrijeme medijski zataškavaju, puno je kontrole i jako malo osnovnih ljudskih sloboda. Atmosfera je anksiozno-depresivna, a ljudi su umorni i iscrpljeni. Mislim da je u vrijeme lockdowna najteže živjeti u velikim gradovima kao što je London jer je on u svemu ovom zapravo skroz izgubio svoj identitet.

Mnogi ne znaju kako bi ispunili ove neobične dane, a glazba je uvijek dobitna kombinacija. Koje biste albume preporučili?

Za opušteno popodne sve albume Connana Mockasina, s naglaskom na pjesmu ‘Momo’s’, koju je snimio s Jamesom Blakeom i koja je jedna od najljepših koje sam čula, zatim albume benda Khruangbin, od kojih mi je najdraži ‘Con Todo El Mundo’, a za ambiciozne večeri novi album Bicepa, ‘Apricots’.