Dr. Škarica: “U Zadru nema povoljnih stanova, a 78 posto mladih živi s roditeljima. Treba nam projekt socijalne stanogradnje”

Dr. Rade Škarica iz Mosta Zadarske županije kroz priopćenje problematizira pitanje nedostatka stanova za potrebite. Podsjeća da 78 posto mladih između 18 i 34 godine stanuje s roditeljima te zaključuje da stanovi u Zadru moraju postati više priuštivi. Predlaže uvođenje projekata modularne socijalne stanogradnje.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Prema dostupnim podatcima iz Registra nekretnina moguće je konstatirati da Zadar raspolaže s ukupno 392 stana. Među njima je i 12 tzv. kadrovskih stanova koji su temeljem više različitih odluka zadarskih gradonačelnika dodjeljivani kadrovima od posebnog interesa za Grad Zadar. Takve su stanove dobili zaposlenici Opće bolnice Zadar, Policijske uprave zadarske, Sveučilišta u Zadru, Jedriličarskog kluba Uskok, Kuglačkog kluba Zadar te Arheološkog muzeja u Zadru. Nadalje, sukladno iskazanom interesu za najam stanova koji su u vlasništvu grada proizlazi da potrebe Zadrana za rješavanjem stambenog pitanja umnogome premašuje stambeni fond kojim Grad raspolaže. Naime, prema recentnoj Listi prioriteta za dodjelu u najam socijalnih stanova u vlasništvu Grada Zadra te raspoloživih stanova za zbrinjavanje socijalno ugroženih skupina naših sugrađana, nesporno je da grad, koji se pretenciozno želi predstaviti kao metropola Mediterana, ne raspolaže s dostatnim brojem socijalnih, tj. stanova u gradskom vlasništvu. Dakle, moguće je zaključiti kako je gradska vlast zakazala po tom pitanju.

Zato Zadar, zapravo, nije nikakva metropola. To je smiješna teza stranke na vlasti, a žalosna je istina da naš grad nije ništa drugo nego provincija. Zato ne čudi što je i na primjeru socijalne stanogradnje gradska vlast dokazala svoju civilizacijsku nekompetenciju.

U ono doba kada su našim gradom vladali dinosauri, socijalna se stanogradnja smatrala reliktom socijalizma. Valjda zbog samog izraza, a koji ih je asocirao na prevladano društveno uređenje. U stranci na vlasti groze se svega što ima socijalnu konotaciju. Njih to ne zanima, zato što je stranci na vlasti stalo samo do interesa autarhove kamarile. Baš njih briga za potrebite. Baš njih briga za mlade. Baš njih briga za roditelje s malodobnom djecom. Baš njih briga za Zadrane. Tko su oni? Njih je briga samo da je njima dobro.

Što to znači da u Zadru nema dostatno gradskih stanova za njegove potrebite stanovnike? Oni se raspoređuju na temelju prethodno spomenute Liste prioriteta. Stanovi u vlasništvu Grada Zadra se popunjavaju na temelju redoslijeda predmetne Liste i to kako se koji stan oslobodi kao npr. kad najmoprimac premine, odseli i sl. Naravno, iznos najamnine se izračunava prema propisanoj formuli, a koja ovisi o veličini stana, broju članova kućanstva, prosječnoj plaći u Republici Hrvatskoj i dr. kriteriji koje najmoprimac mora ispunjavati propisani su Odlukom Grada Zadra o uvjetima i mjerilima za davanje u najam stanova u vlasništvu Grada Zadra. Razvidno je da je predmetne uvjete i mjerila bilo potrebno uvesti zato što Zadar nema dovoljno socijalnih stanova. Jer, zašto bi u suprotnom, bilo potrebno određivati stroge kriterije za dodjelu gradskih stanova u najam?

U tom smislu, naša gradska vlast mogla bi se ugledati npr. na grad Beč koji je svjetska prijestolnica socijalne stanogradnje i koji služi kao uzor mnogim svjetskim gradovima. Grad Beč je najveći stanodavac, a čak 60% Bečana živi u zgradama koje su u vlasništvu grada. Bečki stambeni fond (Wohnfonds Wien) kupuje zemljišta kako bi se spriječile moguće špekulacije i porast cijena na tržištu nekretnina, a strogi natječaji za investitore osiguravaju visoku kvalitetu gradnje. Toliko o tome da je to socijalistička izmišljotina.

I u drugim je istinskim europskim metropolama to tako. Samo tako nije u Zadru. Zato Zadar ni nije nikakva metropola. A da ne govorimo o tome kako posvuda po Europi dominiraju zelene površine za igru i rekreaciju djece i odraslih. Opet, samo tako nije u Zadru. U nas kada se gradi, nema zelenila. U svakoj se metropoli vodi računa o visokoj kvaliteti života i da se osiguraju pristupačne cijene stanova za sve stanovnike jer je to ključ uspješnog suživota. Samo se u Zadru, vjerovali ili ne, o tome ne vodi računa.

U Mostu smatramo da se Zadar po pitanju socijalne stanogradnje mora ugledati na primjere europske dobre prakse. Zato gradska vlast mora otkupiti po povoljnim cijenama određeni broj raspoloživih izgrađenih stambenih jedinica s područja grada i/ili na zemljištu u vlasništvu grada pristupiti izgradnji stanova koji će davati u najam. Prema našim procjenama radi se od oko 500 do 600 stanova koji nedostaju u gradskom stambenom fondu.

U Zadru, nesporno, buja stanogradnja, a što je paradoks, nema dovoljno stanova za potrebite. Nadalje, 78% mladih između 18 i 34 godine stanuje s roditeljima i u tom smo segmentu na začelju EU, a zabrinjavaju i podaci po kojima 41% ljudi živi u prenapučenim stanovima. Zato je potrebno učiniti da upravo mladim zadarskim obiteljima stanovi u našem gradu postanu priuštivi. Poticajna stanogradnja se pokazala promašenom. Ona nije uspjela riješiti stambeno pitanje najvećeg dijela mladih obitelji i drugih koji su stambeno nezbrinuti. Ona je, zapravo išla na ruku ne samo bankarima i odvjetnicima. Posebno su se s POS-ovim stanovima omastili proračunski građevinari. Radi se o onima koji su najpoznatiji po vantroškovničkim radovima. Naposljetku, u mutnom su grabili i oni koje je sram koliko nemaju.

U svrhu rješavanja stambenog pitanja, u prvom redu, potrebitih Zadrana, predlažemo i uvođenje projekata modularne socijalne stanogradnje. Dok bi ovaj prijedlog riješio problem divljih naselja kao što je ono s prostora Belafuže, dotle bi se, smatramo u Mostu, pokazao korisnim i u slučajevima potrebe za zbrinjavanjem naših sugrađana uslijed različitih prirodnih i drugih katastrofa.