Zadarski profesor, veliki prijatelj i suigrač pokojnog Saračevića: “Roditelji su mu na Smiljevcu imali stan. Želio je ovdje otvoriti restoran sa salatama, odgovorio sam ga”

Još jedna smrt šokirala je Hrvatsku. Napustio nas je velikan sporta, Zlatko Saračević.

O uspjesima Saračevića na terenu, kao igrača, kolege i trenera ovih smo dana slušali mnogo. Nitko ne dvoji da je ostavio neizbrisiv trag u rukometu.

No o tome kakav je bio čovjek kada bi svukao klupski dres i spustio trenersku palicu, mogu pričati tek rijetki.

Kroz kakve ga anegdote pamte njegovi najbliži, doznajemo od Miroslava Čačića, zadarskog profesora tjelesne kulture koji je sa Saračevićem igrao i prijateljevao dugi niz desetljeća.

Rukometnu karijeru profesor sa Stanova napustio je prije nekoliko godina. Odlazak bivšeg kolege, potvrda je da je donio ispravnu odluku.

– Još uvijek ne vjerujem da ga nema, imam osjećaj kao da je negdje nakratko otputovao. Osobno sam od rukometa odustao prije nekoliko godina, tijelo mi je signaliziralo da bih mogao završiti baš kao prijatelj… Puno je u ovom sportu stresa, emocija, napora, putovanja. Zaključio sam da sve to nije vrijedno da bih si ugrozio zdravlje i život.

U istom su klubu igrali kasnih 80-ih, kada su i osvojili Kup Jugoslavije.

Bliski su postali nakon jedne fajterske utakmice u kojoj je Čačić u žaru borbe ozlijedio Saračevića.

– 1987. godine igrao sam za Medveščak. Bili smo jak klub koji je tada igrao prvu jugoslavensku ligu. Zlatko je bio član Borca iz Banja Luke. Sučelili smo se u finalu Kupa Jugoslavije, završnica je bila dramatična. U jednom trenutku, ja sam igrao obranu i bio sam žestok, naletio sam na Saračevića koji je pao na leđa i glavom udario u parket te dobio lakši potres mozga. Često smo znali prepričavati taj momenat. Najesen iste godine on je došao u Zagreb, dvije smo godine bili zajedno u Medveščaku i osvojili još jedan Kup bivše države, priča nam Čačić.

Vrijeme su sa suprugama i prijateljima provodili i van sportskog terena. Čačić je s nama podijelio jednu zgodnu anegdotu koja potvrđuje koliki je Saračević bio šaljivdžija.

– Često smo izlazili, on, ja, moj tadašnji cimer Ivan Gruica i naše supruge. Njegova tadašnja žena bila je medicinska sestra. Jednoga dana došla je s kartama za operu. Složili smo se da se trebamo malo i kulturno uzdizati. Supruga ga je na kraju upitala “što ti se najviše svidjelo?”. On je u svom stilu odgovorio “pa ono u pauzi, kada je Čajo (to mi je nadimak) otišao po sendviče i pivo, priča nam Čačić koji je potom karijeru nastavio u Austriji. Život ih je nakratko razdvojio. Saračević je nešto kasnije postao član kluba iz Veszpréma. Našeg sugovornika i suprugu pozvao je kod sebe u goste i tada su prvi put razgovarali o Zadru i poslovnim idejama koje je velikan rukometa imao.

– Izrazio je želju da dođe živjeti u Zadar i u planu mu je bilo otvaranje restorana. Razmišljao je o nekim salatama, a ja sam mu kazao da ljudi ovdje najviše jedu janjetinu i da ne znam koliko mu je to pametno. Nadodao sam mu “ćevape nećeš, u ribu se ne razumiješ”. Savjetovao sam mu tada da radije pokuša s kafićem ili noćnim klubom. Poslušao me. Otvorio je popularni VIP kafić kod Veslačkog, prisjeća se Miroslav koji nam odgovara koja je poveznica između našeg grada i legendarnog Banjalučanina.

– Njegovi pokojni roditelji su ovdje imali neke rođake i kupili su svojedobno stan na Smiljevcu. Svidio mu se Zadar i sam je želio doći ovdje, kaže nam Čačić koji još nije procesuirao smrt prijatelja.

– Bio je veliki zezant, uvijek je zbijao štoseve, narodan čovjek koji nikada nije patio od veličine i statusa koji je imao. Ovih dana puno razgovaramo o ljudima koji su preminuli od korone. No, malo tko priča da je korona “ubila” i ljude koji nisu zaraženi. Vjerujem da je ovo neprirodno vrijeme presudilo i njemu. Klub dugo nije igrao, izostali su rezultati, potom je dobio i otkaz…. Sve to utječe na čovjekove živce, zaključuje priču Čačić.