Pomoć odozgor – to su priželjkivali IT specijalisti Okružnog suda u Kölnu kada su u petak aktivirali dodatne datume i rokove za izlazak iz Katoličke crkve, nakon čega je server odmah pao. Svi termini su u rekordnom vremenu razgrabljeni. Sud trenutno daje 1.000 termina mjesečno za napuštanje Crkve, mada je potražnja za ovim terminima na razini biskupije znatno veća. Od ožujka Okružni sud želi ponuditi svakog mjeseca još po 500 termina. Prilikom zakazivanja sastanka nitko ne mora navesti iz koje crkve želi izaći – niti razloge za to. Ipak, logično je pretpostaviti da je nagli regionalni porast broja ljudi koji napuštaju crkvu u Kölnu povezan sa skandalom oko kardinala Rainera Marie Woelkija. Poglavaru nadbiskupije u Kölnu predbacuje se pokušaj zataškavanja incidenata seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Konkretni razlog je ekspertiza koju kardinal ne želi objaviti.
Izlazak ljudi iz članstva u crkvi rekordno visok
Koliko god bio uočljiv porast broja ljudi koji napuštaju crkvu u Kölnu – ovaj trend prisutan je prethodnih godina ne samo u Sjevernom Porajnju i Westfaliji već i u cijeloj Njemačkoj i pogađa obje velike kršćanske crkve: katoličku i evangeličku. 2019. godine je više od 250.000 kršćana napustilo katoličku ili protestantsku crkvu. Bila je to rekordna godina do sada. Otprilike polovica ljudi, koji žive u Njemačkoj i dalje su članovi jedne od ove dvije crkve. To što se broj onih koji napuštaju članstvo u crkvi može tako precizno utvrditi je njemačka specijalnost, piše Deutsche Welle.
U Njemačkoj se službeno obrazlaže izlazak iz crkve i to ne predstavnicima crkve već predstavnicima nadležne državne vlasti. Budući da su obje velike kršćanske crkve javno-pravne ustanove, država za njih ubire crkveni porez u visini od najmanje osam ili čak devet posto od poreza na dohodak. Tko plaća porez na dohodak 10.000 eura, taj 800 do 900 eura plaća i crkveni porez, ako je član neke crkve. Oni koji više zarađuju plaćaju po nekoliko tisuća eura crkvenog poreza godišnje. Taj porez otpada izlaskom iz crkve i to je mnogima u Njemačkoj posebno “privlačno”.
Talijanske bazilike su sve praznije i praznije
I u drugim europskim zemljama opada povezanost ljudi s “njihovom” crkvom – posebno katoličkom. Na primjer Italija, duboko katolička zemlja s Vatikanom u srcu glavnoga grada, ne naplaćuje nikakav crkveni porez. Ali u njoj postoji “porez na mandat” koji svi plaćaju i kod kojeg porezni obveznik može utvrditi kome novac ide: na primjer crkvi ili drugoj socijalnoj službi ili instituciji. Ono što posebno pada u oči: broj poreznih obveznika koji favoriziraju Katoličku crkvu opada. Taj pad je donedavno iznosio oko 30 posto. Sociolog religije iz Torina Francesco Garelli proveo je 2020. godine studiju o okretanju Talijana od Crkve, znakovitog naslova: “Ljudi s malo vjere”. Jedan od rezultata studije je da trećina ljudi u Italiji sebe opisuje kao ateiste, dok samo petina redovno posjećuje mise. To su brojke koje nisu baš laskave za rimskog biskupa, poznatijeg pod nazivom papa.
U Španjolskoj nije moguće napustiti Crkvu
Španjolska je također izrazito katolička zemlja i ovdje također morate uzeti u obzir određene faktore ako želite znati koliko se „ovaca udaljilo od stada”. Teško je i definirati tko je član crkve, a tko nije. Jer Španjolska ne predviđa “napuštanje” crkve. Ni crkva ni država ne nude građanima administrativni akt koji to regulira na način na koji je to uređeno u Njemačkoj. Svako malo ponetko zatraži da se njegovo ime izbriše iz crkvene evidencije zbog zaštite podataka – to bi se moglo protumačiti “izlaskom iz članstva u crkvi”.
Ali, svaka općina ne udovoljava tom zahtjevu, što je još jedan razlog zašto je teško odgonetnuti kolika je zapravo prihvaćenost crkve u Španjolskoj. Crkveni porez ionako nije obavezan u Španjolskoj. Slično talijanskom modelu postoji porez od 0,7 posto od godišnjih primanja koji se može dati crkvi ili u druge dobrotvorne svrhe. Kriza identiteta u Poljskoj Poljska je također izrazito katolička zemlja. Više od 90 posto njezinih stanovnika su rimokatolici. Svete mise su obično mnogo posjećenije nego u mnogim zapadnoeuropskim zemljama, barem je to bilo tako do izbijanja pandemije korone. Pa ipak, crkva više nema ulogu koju je imala u socijalističkoj Poljskoj: tada je prakticiranje vjere bilo izraz otpora prema režimu. Stručnjaci primjećuju da u zemlji kriomice dolazi do sekularizacije.
S obzirom na to da ni u Poljskoj ni u Španjolskoj ne postoji pravni akt za napuštanje crkve – početkom 2010. se nekoliko sudova bavilo upravo ovim pitanjem – a s obzirom da ne postoji ni crkveni porez, teško se u apsolutnim brojevima može izraziti postotak onih koji u tim zemljama okreću leđa crkvi. U svakom slučaju, prijeti „problem mladih naraštaja”. Studija varšavskog instituta za ispitivanje javnog mnijenja CBOS, provedena među poljskim školarcima u ljeto 2019., pokazala je da samo 55 posto ispitanika sebe smatra vjernicima, za razliku od sredine devedesetih, kada je tri četvrtine mladih ljudi sebe ubrajalo u vjernike. Mnogo je razloga za to: modernizacija društva, koje dovodi u pitanje tradicionalne vrijednosti, što se ogleda u prosvjedima protiv novog zakona o pobačaju. Tu je i sve manje identifikacije s poljskim papom Ivanom Pavlom II., koji je umro 2005. godine. I na kraju, ali ne najmanje važno, u Poljskoj vlada veliko negodovanje zbog neriješenih slučajeva zlostavljanja od strane svećenika.
Irski biskup je prekršio pravilo celibata
Ono što ostaje je pogled na najzapadnije europsko uporište katoličanstva: Republiku Irsku. Formalno, crkva ovdje još uvijek ima snažnu poziciju; prema popisu stanovništva iz 2016. godine, 78 posto Iraca sebe je opisalo kao katolike. U 2010. godini bilo ih je 88 posto, a u 1971. čak 93 posto. I ovdje je jasan negativan trend. I na Zelenom otoku Crkva je u očima mnogih izgubila povjerenje – ne samo zbog skandala oko biskupa iz Galwaya, Eamona Caseyja. On je 1992. morao priznati da je otac jednog muškog djeteta.
U Irskoj su slučajevi seksualnog zlostavljanja također udaljili katolike od njihove crkve. Na primjer, sustavno zlostavljanje djece u Dublinskoj biskupiji, dokumentirano u “Murphyjevom izvještaju” iz 2009., izazvalo je bijes, a tek u siječnju 2021. je objavljeno da je smrtnost djece u katoličkim domovima za majke i djecu bila nerazmjerno velika sredinom 20. stoljeća. Prema izvještajima, mnoge djevojčice i dječaci tamo su umrli od respiratornih ili gastrointestinalnih bolesti, a masovna grobnica s dječjim tijelima, sahranjenim između 1920. i 1960., čak je pronađena u dvorištu jedne kuće u selu Tuam.
Mnogi Irci osjećaju želju i da formalno-pravno napuste Katoličku crkvu. Tu pretpostavku potkrjepljuje veliki uspjeh web stranice “countmeout.ie”, koja je u međuvremenu offline. Između ostalog, tamo je postojao PDF obrazac koji su katolici mogli koristiti kao pisani dokument odnosno izjavu o napuštanju crkve.
Kanonsko pravo ne poznaje izlazak iz crkve Izlazak iz crkve je u Irskoj – kao i u drugim zemljama u kojima država ne nudi izlaz – de facto onemogućila sama Crkva 2009. godine.
Katolička crkva je tada izbrisala sve napomene o mogućnosti povlačenja iz kanonskog prava. Međutim, postoji jedna stvar oko koje se teolozi i kanonski pravnici slažu bez obzira na zemlju i konfesiju: a to je da se krštenje ne može poništiti, čak ni u zemljama poput Njemačke, gdje je izlazak iz crkve zakonski moguć. Kršteni čovjek, s crkvenoga gledišta, zauvijek ostaje kršćanin, piše Večernji.