Ivana i Stipe ostali su bez svega u Petrinji i Sisku, novi život grade na Viru: “Važno nam je da se djeca smire i završe školu”
Ivana i Stipe Damjanović ostali su bez svojih stanova i obiteljskih kuća u Petrinji i Sisku, pa su se s djecom i rodbinom preselili na Vir.
Bivši dvostruki olimpijac u hrvanju i diplomirana inženjerka agronomije prenose nam dojmove deset dana nakon dolaska na otok
– Na Viru nam je uvijek bilo lijepo, pa smo često razmišljali kako bi nam bilo kada bi se preselili na otok. Nažalost, trenutno smo ostali bez svega u Petrinji i Sisku pa smo sada prisiljeni boraviti na Viru.
No za razliku od mnogih drugih, mi na otoku barem imamo svoj dom, odnosno obiteljsku kuću koju smo dosad koristili za najam. Mnoge obitelji kojima su kuće srušene u potresu, nisu takve sreće – pričaju Ivana i Stipe Damjanović koji su prije desetak dana postali novi stanovnici otoka Vira.
U razornom potresu koji je pogodio Petrinju, Sisak, Glinu i cijelu Baniju, djelomično im je stradao stan na petom katu stambene zgrade, a kasniji mnogobrojni manji potresi praktički su ga učinili znatno oštećenim i potpuno nesigurnim za život, pa su se Damjanovići sa svoje dvije kćerke, devetogodišnjom Katarinom i sedamnaestogodišnjom Janom, odlučili preseliti na Vir. Katarina se upisala u treći razred Područne škole na Viru gdje će nastaviti školovanje, dok će starija Jana do kraja ove školske godine nastavu pratiti online.
Njezina mama Siščanka Ivana također će nastavu pratiti online, ali kao diplomirani inženjer agronomije i profesorica u srednjoj strukovnoj školi u Petrinji. Stipe je umirovljeni dragovoljac Domovinskog rata i već 13 godina profesionalni redar na Zrću, pa se nakon što je zbrinuo obitelj i prijavio boravište, vraća na Baniju kako bi nastavio volontirati i pomagati. A to je posao bez kraja ili muka koja Stipu prati poput zle kobi. Zlosretni ratni vihor s početka devedesetih prošlog stoljeća pogodio je njegovu užu i širu obitelj iz Livna, koja je na samom početku rata ostala bez 11 obiteljskih kuća. Sve su bile porušene i zapaljene, ali su ih uporni Damjanovići obnovili.
– Na Banovini je doslovno apokalipsa. Onaj tko nije vidio uživo posljedice potresa, taj ne može znati kako danas izgleda cijela Banovina. Naša obitelj, na primjer, nije samo ostala bez stana u Petrinji, nego i bez stana u Sisku te tri kuće naše šire obitelji. Sada osjećamo kako se tamo ne planiramo vraćati i živjeti. Nema uvjeta za život, a neće ih niti biti sljedećih 20 godina. U Petrinji trenutno nema stotinu ljudi. Svi su otišli jer nemaju gdje biti, hladno je i uplašeni su.
Oni koji su ostali su smješteni u kamp kućice i kontejnere, ali to nije život, pogotovo nije za obitelji s djecom. Zato pomažemo koliko god možemo, jer da nije bilo volontera, ljudi bi bili žedni i gladni – kaže Stipe.
Posljedice potresa zaista su bile strašne; u Sisku, Petrinji ili Glini gotovo da nema kuće ili stambenog prostora koji je ostao čitav, pa su više-manje svi stanovnici tih gradova i cijelog kraja ostali bez osnovnih uvjeta za život o čemu svjedoči i više od dvije tisuće ljudi koju su se dosad trajno preselili iz Sisačko-moslovačke županije.
– Bit će ih još puno više, jer je Sisak kao najveći grad također brutalno stradao – napominje Stipe.
Iako se cijela Hrvatska gotovo trenutno angažirala kako bi pomogla unesrećenima u potresu, Banija je od kraja 2020. i početka 2021. ispunjena tragedijom, tugom i jadom.
– U silnoj nesreći, Bogu hvala, mi barem imamo svoju kuću na Viru. Sada nam je zato važno da se djeca smire i završe školu, jer je za njih ovo bio užasan stres. Katarinu smo odmah upisali u školu na Viru kako bi imala osjećaj sigurnosti i nastavka normalnog života. Njezina je škola u Petrinji, uostalom, znatno oštećena u potresu pa ne znam kako bi tamo pohađala nastavu. Možemo srediti naše oštećene kuće i stanove, ali pitanje kvalitete života ipak nam je primarno za obitelj. A tamo više nema života – kaže Ivana. Prvi dojam dolaska iz drugog svijeta Damjanovići su osjetili čim su izašli iz tunela Sveti Rok, a dojam se pojačao kada su prvi put po dolasku na Vir prošetali otokom u predvečerje.
– Sve je bilo puno svjetla, a ljudi su šetali i uživali u druženju s djecom. Mi smo s druge strane doslovno izronili iz mraka još nesvjesni cijele situacije – prisjeća se Ivana čiji su roditelji sagradili kuću u naselju Radovanjica prije 42 godine. Tu obiteljsku kuću Damjanovići turistički iznajmljuju od 1995., a dvadeset i pet godina kasnije u njoj su smješteni Ivana, Stipe, Katarina, Janica te Ivanina majka i sestra. Imali su, kažu, sreću u nesreći i vrijeme pred sobom za novi početak. Pedeset i jednogodišnji branitelj i umirovljeni veteran Domovinskog rata cijelu situaciju jednostavno sažima:
– Svega 300-tinjak kilometara udaljeni smo od Petrinje, ali kao da smo u drugoj državi ili na nekom drugom kontinentu. Iz Vira na Petrinju gledamo kao na Mjesec.
STIPE JE BIO DVOSTRUKI OLIMPIJAC
Stipe Damjanović rođeni je Livnjak, ali je većinu života proveo u Petrinji gdje se školovao i napravio prve korake u slavnom Hrvačkom klubu Gavrilović. Damjanović je dva puta bio hrvatski olimpijac: u Barceloni 1992. godine i Atlanti četiri godine kasnije, a može se pohvaliti brončanom medaljom osvojenom u grčkom-rimskom stilu (do 125 kilograma) na Mediteranskim igrama u Bariju 1997., zlatnom medaljom na Balkanskim igrama 1999., četvrtim mjestima na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Budimpešti i seniorskom Europskom prvenstvu u Ateni, petim mjestom na Svjetskim vojnim igrama 2000., itd.
Nastupao je još za Zagreb Velebit i Hrvatski dragovoljac iz Zagreba, a poznat je i kao sparing partner slavnom borcu mješovitih borilačkih vještina Mirku Filipoviću.
MNOGI NE ŽELE OTIĆI JER SE PLAŠE DA NIKAD NEĆE DOĆI NA RED ZA OBNOVU
Ivana je pomogla svojim srednjoškolskim kolegama koji su ostali bez stana ili kuće sređujući za desetak obitelji smještaj na Viru, no to baš i nije laka situacija jer mnogi Banijci unatoč svemu ne žele otići s kućnog praga.
– Ne žele otići sa svoga, jer čekaju da se nešto riješi – kaže gospođa Ivana, s Stipe koji je boravio na terenu objašnjava razloge:
– Ako odete, onda vaša kuća ili stan nikad neće doći na red za bilo što; čišćenje, obnovu ili podizanje krova. Zato ljudi uzmu kontejner ili kamp kućicu pa tamo borave nastojeći nešto riješiti, no takva situacija može potrajati 20 godina – kaže.