Što god tko mislio, u vrijeme Jugoslavije pjevači su, tvrdi Duško Lokin (77), zarađivali jako malo. Trebala su im dva, tri nastupa da izguraju mjesec. Samo bendovi i pjevači koji su punili sportske dvorane mogli su pristojno živjeti. Stvari su se promijenile oko 1996. Današnja zvijezda, dodaje Lokin, jednim koncertom može živjeti mjesec dana, pišu 24sata.
Kako je onda glazbena struka u nevolji? Prvo što ljudi prigovore jest ‘Prodavali ste milijune ploča’.
Jesmo, ali zarada je bila mizerna i sitna pa je to bolje i ne spominjati. I u ono vrijeme postojao je porez. Oko 90 posto koncerata plaćalo se preko računa. Kontroliralo se i bilo je opasno varati državu. Živjelo se solidno, pristojno, ali to vrijeme ne može se usporediti s današnjim pjevačima, koji voze najskuplje džipove, koji po večeri dobiju tri, četiri tisuće eura, neki osam, deset. Severina navodno dobiva od osam do deset tisuća eura. Badrićka i druge manje. To je ZF zarada u odnosu na vremena u kojima smo mi bili zvijezde.
Bili ste jedna od najvećih zvijezda Jugoslavije. Gdje ste nastupali?
Većina naših nastupa bila je po feštama, vatrogasnim zabavama, po domovima kulture, gdje je malo ljudi stalo. Barem u odnosu na velike dvorane. Bile su jeftine karte jer se nije smjela lupiti velika cijena, to je svakome kao trebalo biti dostupno. Današnji pjevači imaju i sponzore, gradovi, turističke zajednice, velike firme plaćaju im golemi novac. Da ne spominjem zaradu po svadbama, tamo je golemi novac. Do ‘90-e se morao naplaćivati ulaz, pa tko dođe, dođe. To je bilo mjerilo prave popularnosti pjevača. Danas možeš ići pjevati na rivu, doći će ti ljudi ili neće, nema veze, ti ćeš sigurno dobiti novac. od grada, od TZ-a… Sve je to neusporedivo.
Jeste li kad trebali uzeti kredit?
Kupio sam zemlju u Gračanima prije 40-ak godina i počeo graditi kuću. U to doba sve sam stekao novcem s turneja po Australiji, Americi, Kanadi i Njemačkoj. Ta zarada je bila opasna i riskantna. Išli smo pjevati našim ljudima. Tad je bio komunizam i izlagali smo se velikom riziku, a morali smo ići da zaradimo nešto. Svaka turneja u dijaspori bila je glava u torbi. Triput sam ostajao bez putovnice po sedam, osam mjeseci, bio ispitivan, praćen. Na svakom koncertu bilo je ljudi koje su karakterizirali kao predstavnike hrvatske emigracije. Za mene to nisu bili ustaše, nego domoljubi. Za onaj sistem su bili sve najgore. Imali smo neugodnih situacija. I Kićo, Tomislav Ivčić, Zdenka Vučković… I njima su uzeli putovnice. Tim novcem sam kupio zemlju, auto i počeo graditi kuću. Nisam imao dovoljno da je završim pa je moja supruga uzela kredit. Imali smo ludu sreću da je tad došla golema inflacija i spasila nas.
Kako su pjevači tad živjeli? Jesu li se i tad kupovali bijesni automobili?
Ne bijesni nego dobri, i to manje iz obijesti, a više iz potrebe. Morao sam imati dobar automobil, stalno sam bio na putu, a autoceste tad nije bilo.
Kad je počelo zlatno doba estrade?
Ako govorimo o zaradama, počelo je 1996., a u strukovnom, u smislu kvalitete, završilo je oko 1991. godine. Prije su pjevači bili jako cijenjeni i poštovani, a političari nisu bili ništa. Danas su političari veće zvijezde od pjevača i glumaca. Nakaradno. Predsjednik nam je najveća zvijezda, progovori tri gluposti i svi ga snimaju. Djeca od sedam godina znaju za Marasa, to je tragikomično. Od 1996. godine počinje El Dorado za hrvatske zvijezde i političare. Oni koji su postali velike zvijezde zarađivali su veliki novac: Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Kićo, Oliver… Oni su zarađivali šakom i kapom. Onda su se nadovezali mlađi, Jole, Zečić, Rozga… Severina je postala velika zvijezda 1998. nakon ‘Virujen u te’, hita Đorđa Novkovića, i ‘Djevojke sa sela’, kad su je prihvatili nogometaši. Teško je reći tko je na što trošio, ali i ja gledam slike po novinama jako skupih auta, haljina, torbica…
U što se investiralo nakon 1996. godine?
Oni pametniji u nekretnine. Znam pjevače koje starost neće pitati gdje im je bila mladost. Neće ni mene. Investirao sam u stan u rodnom Zadru, pretvorio sam ga u apartman.
Ima li danas koristi od tih investicija?
Mi smo zadnje tri godine živjeli jako dobro od najma apartmana plus naše mirovine. Skromno živimo i ne žalimo se. Ali svake godine sam išao i na turneju.
Znate li ijednog pjevača da je zbog pandemije i zabrane nastupa trebao prodati stan?
Ne znam nijednog takvog, ali znam da su 90 posto u preteškoj situaciji i to je strašno. Cijela branša je zapostavljena, nitko se o nama ne brine. Nitko nije pitao pjevača u usponu, koji se tek oženio, od čega sad živi njegova obitelj. Nitko ne pita bubnjara, gitarista…, od čega živi. A žive jako teško. Političari, okrenite se muzičarima, ljudima koji žive od showbizza. U pozadini stoji puno rada, puno investicija i ljudi sad ne znaju što će. Uzeli su kredite, kupili aute da mogu funkcionirati, putovati na koncerte, raditi. Pa koliko stoje samo plakati, razglas, mikrofon?
Ljudi misle da ležite na parama i jako su ljuti na vas.
To je suludo. Neki pjevači, a oni su rijetki, jesu situirani i možda mogu izdržati još dvije, tri godine. Ali što to znači? Pa čovjek je krvavo radio 20, 30 godina i sav novac koji je uštedio za svoju obitelj, djecu sad bi morao potrošiti na kruh i mlijeko? Ili plaćanje poreza? Pa se taj još i nada da će sutra biti bolje, pa snimi od te ušteđevinu novu pjesmu. Znate koliko košta pjesma? Barem pet, šest tisuća košta samo studio. Pa spot dvije, tri tisuće eura. Dakle, od te ušteđevine on još ulaže samo da bi se održao i da, kad prođe pandemija, nastavi raditi. Ljudi to površno gledaju, to je velika količina zloće prema onima koji su uspjeli. Svatko tko uspije iza sebe ima krvavi rad. Ova država svima je dala nešto, našoj branši ništa.
Ima li pjevača koji danas razbijaju glavu zašto nisu skromnije živjeli?
Ima, neke i znam. Kažu: ‘Koja sam budala bio, ali tko je mogao misliti da će ovo doći’. Drugi su štedjeli i razmišljali: ‘Proći će mi karijera pa moram nešto uštedjeti’. I što sad? Inače, čak i kad prođe karijera, uvijek ostane neka mrvica koju ćeš pokupiti sa stola. Ali da neće biti ni kruha, a onda ne može biti ni mrvice, to nismo nikad mislili. I baš to nam se dogodilo. Tko ima? Samo veliki političari, oni imaju sigurnu plaću i ništa im ne fali. Imaju sve i odlučuju o našim sudbinama. Koliko ćemo dobiti i hoćemo li uopće dobiti.
Ima li pjevača koji se po pitanju ušteđevine može mjeriti s političarom?
Čak mislim da nema. Kad slušam DORH, Uskok, vidim da ima političara koji imaju novca za deset života. Nijedan pjevač toliko nema. To frustrira i narod i sve nas. Toga nema ni u Americi, Australiji, bogatim zemljama da netko toliko stekne za deset godina. Vile s bazenom, stanovi, auti… To se u civiliziranim zemljama stvara generacijama.
Koliko velike zvijezde zarade na turnejama po Australiji, Kanadi, Americi…?
Od 30.000 do 40.000 dolara u mjesec dana. Idem, kad ovo prođe, s Grdovićem na oproštajnu turneju, ja se opraštam, ne Grdović. Neće biti ni približno takav novac jer je svugdje ista situacija. Ljudi više neće imati novca za skupe karte. Morat ćemo ići na manju cijenu karte, manju zaradu.
Kako onda nemate za automobilske gume?
To je bilo izvučeno iz konteksta. Rekao sam da sam u Zadru, da sam prešao 70 godina i spadam u rizičnu skupinu, a na svakom okupljanju, pa i na pogrebima, skupi se 200, 300 ljudi i nisam htio riskirati. Rekao sam i da u Zagrebu u garaži imam četiri nove zimske gume na felgama. Nemam novca za bacanje, ali za gume imam. Zadovoljno živim. I skromno.
Kako vaša generacija danas živi?
Pjevači ne žive dobro, a za školske kolege ne znam. Nađemo se, ali mi je neugodno pitati kolika ti je penzija. Dok se vidimo i dok ispijamo kave, dobro smo svi.
Brine li vas budućnost?
Da, jer ako se ova pandemija proširi, nema više ničega. Ni turneja, a bojim se ni penzija, ma koliko male bile. Vrlo opasna i nezgodna situacija koja izmiče kontroli. Nisam sklon teorijama urota, ali ako ovo doista jest velika svjetska urota, pomoći nam nema. Neću umrijeti od gladi, ali jest ćemo suhi kruh i mlijeko. I rezati kapulu kao nekad i mazati mast na kruh kao kad sam bio dijete, rekao je Lokin za 24sata.
