Strašno iskustvo zaražene pacijentice: “Smjestili su me u krevet s tuđim lancunima. Tresla sam se u sobi od groznice, a osoblje me satima nije pogledalo”

I dok se cijela zemlja zgražava nad nemarom u zagrebačkoj Dubravi, Zadranka zaražena koronavirusom iz naše priče (podaci poznati redakciji), vodi dvije teške bitke. Osim one s podmuklim virom, tu je i borba s evidentno napuklim i neorganiziranim sustavom.

Zarazila se 2. studenog i još uvijek ima simptome bolesti. Čak 11 dana bila je pod temperaturom koja je varirala između 38,5 i 39,6.

– Kada sam dobila visoku temperaturu posumnjala sam na zarazu i treći dan bolesti otišla sam se testirati, nalaz je bio pozitivan. Dan kasnije otišla sam u bolnicu na vađenje krvi i snimanje pluća. U 9.30 sati poslali su me na drugi kat i rekli mi da legnem na krevet i pričekam nalaze. U sobi je bila hospitalizirana gospođa koja me upozorila da na krevetu na koji su me smjestili posteljina nije zamijenjena. Rekla mi je da je jedna žena upravo otišla i da su ostali njezini lancuni, priča nam pacijentica koja nije mogla vjerovati da svjedoči takvom nemaru. Više od odsustva minimalne higijene, šokirala ju je odsutnost medicinskog osoblja.

– U visokoj temperaturi sam se tresla, sjela sam na krevet koji je bio prazan, nisam se imala s čime pokriti. Da ne govorim da me nitko nije ponudio šalicom čaja, upitao kako sam. Tako bolesna i izmučena čekala sam do 14 sati popodne. Od kada su me smjestili do tada nisam vidjela nikoga! Nazvala sam svoju liječnicu i kazala joj da u ovakvim nehumanim uvjetima neću ostati i da me uputi kući, priča nam frapirana pacijentica.

Njezina agonija se nastavila. Živi sama, a i dalje je pod visokim febrilitetom. Počinje kašljati, a sve prati i nagon za povraćanjem i konstantna mučnina.

– Do liječnika ne možete doći, pa sam privatnim kanalom kontaktirala doktora Morovića. Kazao mi je da dođem na COVID odjel kako bi još jednom snimila pluća i izvadila krvnu sliku. U 15 sati stigla sam na COVID 1, odjel kod onkološkog. Sedam, osam nas je bilo tamo, svi jadni, zabrinuti… Sestra se pojavljuje u daljini i viče “Što ste došli!?”. Objašnjavamo joj kako su nas uputili na pregled. “Ajte stanite ispred šatora, snimanje pluća je tek u 16 sati”, odgovorila nam je. Otišli smo do šatora gdje morate stajati vani s tom temperaturom, imate tek jedan krevet na kojem se možete pokriti. Ništa ne znate, nitko vam ne prilazi. Na kraju sam rendgen obavila tek u 17 sati, kaže gospođa koja je toga dana došla kući, a toplomjer je pokazao 39,5. Iako su od posljednjih pregleda prošla dva dana, nitko je iz bolnice nije kontaktirao kako bi joj očitao nalaz krvi.

– Ako vadite krv onda računate da će vas nazvati s povratnom informacijom, obavijestiti vas o vašem zdravstvenom stanju ili vam unaprijed reći kada da ih vi nazovete. Srčani sam bolesnik i neki parametri su mi bitni kako bih znala u kojem mi je stanju organizam, kaže nam naša sugovornica i tvrdi kako je uz slabost koju bolest donosi, zabrinutost i stres, samoća ta koja COVID bolesnike najviše pogađa. Podrazumijeva se da vas vaši bližnji i okolina ne smiju posjećivati, ali nikada prije nije pomišljala da će u tako nezavidnoj situaciji biti napuštena od sustava i medicinske struke.

– Potpuno ste sami. Ništa nije organizirano. Vaš liječnik opće prakse nije u mogućnosti poslati vam patronažno osoblje u zaštitnom odijelu. Izgubila sam pet do sedam kilograma u 11 dana, a nisam debela osoba. Ne možete jesti, niste kadri otići sami do toaleta… U bolnici ne možete dobiti bocu infuzije, nemate koga pitati je li proces vaše bolesti normalan, kada zovete liječnike nedostupni su… Svakako bih pohvalila sestre i inženjere, doktoricu Željku Juko Kasap i doktora Zorana Morovića kojem Zadar treba dati naklon do poda, zaključuje naša sugovornica.