Zbog krivog skoka u more ostao je paraliziran, no ovoga je ljeta biciklom proputovao Dugi otok!

Slaven Škrobot bio je 23-godišnji student ekonomije kojeg se teško odvajalo od sportskih treninga. Samo jedan krivi skok u more u sekundi mu je promijenio život i paralizirao ga od vrata na dolje. Dobio je dijagnozu tetraplegičara. Iako prikovan za invalidska kolica počeo je putovati i odlučio se baviti putopisima. Proputovao je velik dio Europe, ali i Rusiju, Australiju, Maroko, Jordan, Tanzaniju, Šri Lanku…

Ovog ljeta odradio je veliku biciklistička avantura na Dugom otoku.

Riječ je o posebnom biciklu koji je kupio početkom srpnja, zahvaljujući akciji na Facebooku u kojoj je skupljeno 65.000 kuna.

Njegova priča dokazuje da kada čovjek ima volje, ima i načina.

Pročitajte je:

Dan polaska

Na dan polaska nisam se osjećao nimalo spreman. Ruke su mi bile koma dok je najgori dan toplinskog vala pržio sve pred sobom i jedva mi dao disati. Polazak je bio zakazan za 17:00 i plan je bio stići u smještaj do 15:00 te barem dva sata odmoriti. To se naravno nije dogodilo. U smještaj smo stigli tek oko 17:00 jer smo prije toga bili u Saliju i kod Filipa na hobotnici ispod peke.

Onako sitom i skuhanom, išlo mi se ravno u krevet, ali je problem predstavljala loša prognoza za sljedeći dan što nam je bila zadnja šansa. Žarko je bio za akciju i rekao sam da idemo barem probati pa što bude…bude!

Odmorili se naravno, nismo i dok smo sve spremili bilo je već 18:00. Opremili smo se te natovarili ruksake vodom, bananama, narančama i čokoladicama. Ruksak je bio toliko težak i toliko me vukao unazad da sam već prije polaska vidio i mislio da je sve to ravno suicidu. No, nisam se psihički previše opterećivao, bio sam poprilično opušten i htio sam vidjeti do kud možemo, ako ništa drugo. Nemamo što za izgubiti, osim moj život!

Glavom kroz zid

Krenuli smo iz Velog Rata u 18:20 i znao sam da će nam prvih sat i pol biti najteže, i  to iz dva razloga. Prvi je bio odvratna sparina dok su drugi bile dvije jako duge i strme uzbrdice. Trebao sam glavom doslovno proći kroz zid. Kako sam mislio tako je i bilo, tj. zapravo, još i gore! Bila je to rovovska bitka između uzbrdice, mene i sunca! Mic po mic osvajali smo teren, malo špricanja, malo vode, malo banane i udri opet! Metar po metar!

Te dvije uzbrdice uzele su mi gotovo svu energiju. Vozio sam s ruksakom, vozio sam i bez i nisam znao što mi je gore. Bicikl mi još nije narihtan po mjeri i jedno me vuklo naprijed, dok me drugo vuklo nazad.

Vidikovac i zalazak sunca

Poziv na mobitelu značio je jedno! Zoki! Spas! Na vidikovcu smo se našli sa Zokijem, jednim od vodiča koji vodi ture s kajacima. Zoki je došao s kombijem i odlučio nam biti pratnja što je bila vrhunska vijest s obzirom na to da smo trebali voziti po mraku, ako smo htjeli doći do cilja. Ovako će nam Zoki voziti stvari, biti nam zaštita od vozila te svijetliti put.

Na vidikovcu smo se tako malo odmorili, osvježili te pogledali zalazak sunca. Zokiju smo zatim dali sve stvari iz ruksaka što nas je spasilo. Iako je Zoki s kombijem bio spas, spas za svoje ruke nisam vidio. Bile su mrtve!

Nastavak

Kada se voziš autom po ovim cestama nemaš percepciju o laganim i dugim uzbricama. Mislio sam da ima puno manje, a one su dolazile jedna z drugom, jedna duža od druge. Mislio sam si, ima li ovome kraja?

Spas!

Vozeći sad već po mraku, s desne strane ceste ugledao sam fast food koji se upravo otvorio. Sve dane našeg boravka, bio je zatvoren. Kakva sudbina! U mislima mi je samo bio hamburger i coca-cola!  Protein i šećer, spas za moje ruke!

Nakon što smo se najeli te krenuli na drugi dio ture, istog trenutka trenutku sam se preporodio te zacrtao u svojoj glavi da idem do kraja, makar nam je ostalo još tri sata bicikliranja, uz stajanja.

Netko bi pomislio, hjoj još tri sata, pa ovaj će riknuti! Pomislio sam i ja! Ono što je sljedeća tri sata bilo, bio je pravi i čisti GUŠT! Mrkli mrak, divljina, ogroman mjesec kojeg je misterioznim činio pokoji prolazeći oblak, cvrkut cvrčaka te beskonačan pogled na mjesecom okupano i otvoreno more!

Sali

Nakon šest i pol sati i prijeđenih 43 km konačno smo ušli u Sali! Bio je to neopisiv osjećaj, kako radi samog uspjeha tako radi same vožnje, krajolika, gušta, prizora, uživancije, zvukova, mraka, mora, mjeseca, oblaka….ma svega! Kako je već bilo oko 01:00 ujutro, grad je doslovno bio mrtav. Nadali smo se da nešto radi, žudjeli smo za pićem a meni su ruke bile premorene ali od uzbuđenja nisam ni shvaćao koliko. Šećer na kraju iliti šlag na tortu bio je kada smo na kraju grada ugledali kafić imena Maritimo koji je još radio i posluživao. Jedva sam dočekao odspojiti se od bicikla, skinuti rukavice, predahnuti i popiti pivu. Ruke su mi izgledale zmazano kao nekom ciganu dok su mi vrhovi prstiju bili skroz izgrebani od čička na rukavicama. Ništa od toga nije bilo važno osim toga da smo uspjeli i da sam izdržao!

To je nešto što ne možeš kupiti…ok, možeš kupiti bicikl…ali ludu glavu i ovu ekipu ne…i zato im hvala što su mi ovo omogućili, vjerovali u mene i išli sa mnom do kraja! Volio bih kada bi svatko od vas ovako nešto mogao doživjeti. Teško je to sve opisati!

Veli Rat

U smještaj nas je kombijem doveo Zoki! Otišao sam ravno spavati jer sam zadnjih 15 minuta vožnje kljucao kao nikada. Tijelo mi je bilo mrtvo i jedva sam čekao zaspati, što sam i napravio, kao tele, s mrtvim tijelom i širokim, zadovoljnim osmijehom na licu!