Zadarski antifašisti: “Do kada ćemo tolerirati mržnju i na njoj hraniti krda bezumnih i lažnih domoljuba?”
Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije uputila je otvoreno pismo predsjedniku Hrvatske, Vlade i Hrvatskog sabora kojeg objavljujemo u cijelosti:
– I kad čestit čovjek u Hrvatskoj usred silne proizvodnje afera povezanih s krađom i lopovlukom, pomisli da ga više ništa ne može iznenaditi, gotovo pomiren s činjenicom da je vrag odnio šalu, pojavi se Josip Đakić. Taj časni i nezamjenjivi predsjednik Odbora za veterane Hrvatskog Sabora, ničim izazvan, a uz pomoć jednako tako časnog generala HV, koji nakon skoro tri desetljeća ne može objasniti krv u Gruborima, obruši se salvom gnjusnih uvreda i neistina na račun pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu i njezinog vođe. Dakle, ta dva časna “domoljuba” koji hrvatsku javnost godinama “uveseljavaju” tragovima beščašća do te mjere da je i sam spomen njihovog imena gadljiv, uzimaju sebi za pravo da blate one koji su svojom krvlju, junaštvom i časnim životom udarili temelje sadašnjim slobodama koje ta dva proizvođača zla obilato uživaju. I ne samo to, naplaćuju svoja nedjela, grade hotele potomcima novcem Hrvatske sirotinje (tako izvještavaju hrvatski mediji), bogate se nerazmjerno svom radu, bez da mogu suvislo objasniti izvore svog bogatstva. Da bi to mogli, a sve radeći uz prešutnu suglasnost svojih šefova iz vrha vlasti, moraju se isticati verbalnim vratolomijama u dokazivanju svoga domoljublja. U tome im je najlakše posegnuti za napadima na pozitivne tekovine iz NOB, napadom na partizane i Tita.
Bezrazložno i neutemeljeno nazivanje partizana “zločincima nad Hrvatskim narodom”, nazivanje Tita “zločincem s vrha rang-liste”, izvrtanjem činjenica o navodno zabranjenoj crvenoj zvijezdi u EU, kršeći time uvodne odredbe Hrvatskog Ustava, a oni bi trebali prvi stati u njegovu obranu, čin je za svaku osudu. Te i mnoge druge bljuvotine koje je ovaj dvojac u napadu mržnje izrigao u Saboru, a sve izrečeno izvan konteksta dnevnog reda, toliko je zasmetalo članici Odbora Katarini Peović da je u želji za spašavanje dostojanstva Sabora morala pobjeći sa sastanka. Hvala joj što je to učinila i o tome izvijestila Hrvatsku javnost.
Postavlja se logično pitanje; do kuda će ići bujanje mržnje, prekrajanje povijesne istine, neutemeljeno prozivanje i laganje o događanjima u NOB, kršenje Ustava, netolerancija i do kada će službena vlast o svemu šutjeti, bojeći se poduzeti mjere protiv onih koji joj osiguravaju udoban život i vladanje? Ima li ta hrvatska vlast snage i volje suprotstaviti se ovoj spirali mržnje i to od ljudi koji bi zauvijek morali šutjeti zbog, u najmanju ruku rečeno, sramotnog i nemoralnog načina života. Komu oni mogu biti uzor? A trebali bi biti! Oni su zastupnici u Hrvatskom Saboru od naroda izabrani?! Gdje je sada prava i iskrena domoljubna Hrvatska, tolerantna, pravedna, pravna i demokratska država u kojoj vlast promiče slobode i jednakost, štiti Ustav i provodi zakone? Zašto ta vlast koja ima obvezu zaštititi svoje građane to ne čini? Zašto ne žele vidjeti da se niti jedna zemlja antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu ne srami svojih osloboditelja, ne ruši im spomenike, ne naziva ih razbojnicima, slave se velike pobjedničke bitke, održavaju komemoracije…. A kod nas svaki dan ispadi mržnje protiv koje nitko ne ustaje osim članova antifašističkih udruga koji su zbog toga postali vrijedna lovina i kojima se kroz prozor baca kamenje baš kao u zloglasna vremena. Zašto ta vlast ne stane na kraj proizvodnji zla od strane Đakića, Sačića i inih kvarljivih “domoljuba”? Zašto vlast ne kaže jasno tko je trgovao svetom Hrvatskom zemljom i tko je tu prodanu zemlju vratio u zagrljaj svoje matice Hrvatske? Zar je to toliko teško?
I na kraju, postavlja se pitanje, do kada gospodo? Do kada ćemo sramotiti svoju Hrvatsku koju smo konačno osuđeni uživati slobodnu? Do kada ćemo tolerirati mržnju i na njoj hraniti krda bezumnih i lažnih domoljuba koji ne razumiju ništa do li neznanja?
Iz tih razloga mi antifašisti nećemo posustati u zakonitim traženjima pravde, te inzistiranjima na istini i mogućnosti da artikuliramo svoje stavove s uvjerenjem da će Đakići kad tad biti pohranjeni na političko smetište gdje im je mjesto.