U tiskanom i digitalnom izdanju novinskog brenda koji je odavno prešao granice SAD-a, čiji uradci nastaju u srcu Manhattana, a novinari broje preko 125 Pulitzerovih nagrada, jučer je izašlo ime Vedrane Glavaš, mlade doktorice znanosti s Odjela za arheologiju zadarskog Sveučilišta.
The New York Times, čiji urednici pomno biraju teme koje će plasirati za 130 milijuna čitatelja mjesečno, posvetio je čak dvije stranice senzacionalnom otkriću kroz koje je dokazano da psi mogu locirati ljudske ostatke daleko iz vremena prije Krista.
Iako uvijek strogo fokusirana na znanost i rad te u glavi već vrti svoje daljnje arheološke projekte, Vedranu smo za početak upitali o emotivnim impresijama.
– Drago mi je svakako. Nije često da se istraživanje iz Hrvatske tako daleko čuje. Prvo je tu bio The Guardian, Daily Mail, sada ide i The Independent. Naravno da je lijepo pročitati svoje ime u jednom New York Timesu, pogotovo jer smo mala zemlja koja nema velike financije za znanstvena istraživanja. Ovo što smo mi radile nije bio projekt, nitko nam nije dao novac, sve što smo radile, radile smo iz čiste istraživačke znatiželje, kazuje.
Zahvaljujući znatiželji i upornosti Vedrane Glavaš i Andree Pintar najstariji grobovi na svijetu locirani uz pomoć pasa za detekciju ljudskih ostataka, nalaze se upravo u Hrvatskoj!
– Andrea je i prije imala pse koji traže grobove. Slučajno smo se spojile, a ja sam bila otvorena prema njezinoj ideji. Ono što smo zajedno istraživale jest do koje granice starosti psi mogu nanjušiti grobove. Postoje potražni psi, dakle i prije je dokazano da oni mogu pronaći grobove, ako je u pitanju, primjerice ubojstvo staro 30 godina. No, nas je zanimalo, koliko daleko to može ići? U svom znanstvenom radu opisale smo metodologiju kako treninga, tako i rada na samom terenu. Nije isto kada pas pronađe grob star 5, 10 ili 15 godina ili onaj na arheološkom lokalitetu. I uspjelo nam je! Pomakle smo granicu “pasjeg nosa”. Detektirali su šest grobova, tri nepoznata i tri otprije poznata na području nekropole kod Karlobaga, dakle iz 8 stoljeća prije Krista, opisuje nam Vedrana.
Baš kao i u međuljudskim odnosima, između čovjeka i pasa postepeno se gradi osjećaj uzajamnog razumijevanja i povjerenja. Bez istoga, priča Vedrane Glavaš, istinske ljubiteljice četveronožnih ljubimaca, ne bi polučila ovim impresivnim rezultatom.
– Velika sam ljubiteljica pasa, da nisam, vjerojatno se ništa od ovoga ne bi dogodilo. Imam žensku zlatnog retrivera koja nije radni pas, već onaj koji leži na kauču, ha, ha, kroz smijeh zaključuje Vedrana.
