Božić je bez sumnje najljepši obiteljski blagdan. Uz jednostavnost i mir slavimo Isusovo rođenje, a u kršćanskom se svijetu slavi od 4.stoljeća. Običaji proslave Božića u Hrvatskoj su raznoliki, a ta raznolikost dio je bogatstva naše zemlje.
Paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, kolendavanje i sijanje pšenice, samo su neki od raznolikih običaja u Hrvatskoj.
Advent ili Došašće je vrijeme, četiri tjedna prije Božića, a četiri adventske nedjelje simboliziraju četiri tisućljeća iščekivanja od stvaranja svijeta do dolaska Isusa.
Prema pučkim vjerovanjima, početak Adventa je bio blagdan svete Kate koji je označavao i kraj jeseni, a početak zime. Međutim, službenim početkom Adventa smatra se Dan svetog Andrije koji se proslavlja 30.studenoga. Bio je to dan kada se djevojkama proricalo o budućem ženiku i o sudbini, a ponekad se radilo i tumačenje snova. Danas je običaj da djeca ostavljaju čarape i čizmice svetom Nikoli, ali u tradicijskoj kulturi Dalmacije značajnija je bila sveta Lucija.
Darovi su dakako bili skromniji nego danas pa su se tako djeca nekoć veselila voću, suhim smokvama i bademima.
U vremenima velikog siromaštva neki roditelji nisu djeci mogli priuštiti niti ove skromne darove, a kada bi djeca pronašla prazne čarape govorilo im se da nisu dobro očistili dimnjake pa se stoga sveta Luca nije mogla spustiti. Važnost svete Luce za Dalmaciju pokazuje i činjenica da je u katedrali Svetog Duje posvećena kripta s njenim likom. U njoj je smješten izvor vode za kojeg se vjeruje da je čudotvorna. Primjerice, u Kaštelima se vjerovala da sveta Luca dolazi na tovaru, a djeca su mu ispred vrata ostavljala slamu i vodu.
Badnjak je panj
Badnjak je zapravo panj, a u Dalmaciji se nekoć sjeklo maslinovo drvo.
Badnjakom bi se kružilo oko kuće, a priliku da ga nosi imao je najstariji član obitelji. S njime bi ušao u kuću i postavio ga na kamin te blagoslovio krštenom vodom. Prema badnjaku se odnosilo kao prema živom biću, a išlo se toliko daleko da ga se posipalo pšenicom, zalijevalo vinom, a davali bi mu i ostatke hrane.
Kada bi se zapalio tinjao bi do Sveta tri kralja i vjerovalo se da će onu kuću u kojoj se ugasi zadesiti nesreća. Pepeo dogoijelog badnjaka posipao bi se po vinogradima, poljima i voćnjacima, a vjerovalo se da taj čin donosi plodnu godinu. Danas je božićno drvce zamijenilo badnjak.
Kićenje bora datira iz 16. stoljeća u Njemačkoj, a u našoj zemlji ovu naviku poprimili su najprije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prvi bor u Splitu okićen je vjeruje se 1895. godine, a kitio se vrpcama, jabukama, orasima, kruškama i svijećama.
Običaj je bio da se na Sv. Lucu otrgne grana neke voćke i stavi u vodu da procvate, a potom bi se kitila kuglicama od tijesta.
U Dalmaciji se u kuće unosila slama na kojoj se spavalo, a treći dan poslije Božića iznosila bi se iz kuće. Ona bi se također posipala po poljima, a iz slame se gatalo. Vjerovalo se da će najdulje živjeti oni koji izvuku najduži dio. Važnu ulogu imale su i svijeće. One bi se postavile u svijećnjak s kruhom oko njega. Paliile su se na Badnju večer, na dan Božića ujutro i uvečer, na Novu godinu i na Sveta tri kralja, a gasile su se kruhom umočenim u vino.
Strahovalo se da će osoba prema kojoj se dim svijeće okrene prva umrijeti. Inače, prva osoba koja uđe na Božić u kuću morao je biti mlad i vitalan muškarac, što je simboliziralo bogatu i zdravu narednu godinu. Običavalo se i u kruh umijesiti novčić, a sretnik koji bi odlomio taj komadić kruha očekivao je bogatu godinu. Ono što je posebno za ovaj kraj su koledari, odnosno čestitari. Oni su se uvijek morali pustiti u kuću, najprije bi se javljali domaćinu, zatim domaćici i najstarijem sinu.
Ako bi ih se kojim slučajem odbilo primiti u kuću oni bi domaćinu zapjevali nešto ružno. Običaj koji je opstao do danas je pucanje, a vjerovalo se da se njime tjeraju zle sile.
Nakon polnoćke svi bi pohrlili kućama jer se vjerovalo da potom životinje dobiju dar govora. Bilo je značajno, baš kao i danas, svečano se odjenuti.
