Poznata je priča o priješkim lavandijerama (praljama) koje su u 19. i početkom 20. stoljeća zarađivale za život pranjem rublja zadarskoj gospodi. O teškom životu preških lavandijera govori i tračna smrt njih šesnaest, koje su stradale u prevrtanju broda kojim se prevozilo čisto rublje u Zadar. Naime, u to doba žene iz Preka često su radile kao pralje za gospodu. Podsjetimo, mjesto Preko nalazi se nasuprot Zadru, na obali otoka Ugljana, a od tamo se brodom može razmjerno brzo doći do Zadra (otok Ugljan udaljen je samo oko pet kilometara od zadarske obale).
Pralje su u tom kraju zvali i lavandijere. One su po rublje odlazile u ponedjeljak a opranu i izglačanu robu su vlasnicima vraćale u subotom brodovima na jedra ili vesla. Rublje se pralo u posudama (kabao, maštil) uz pomoć pepela i sapuna iz kućne radinosti. Nesreća se dogodila 2. studenoga 1891. u 7 sati ujutro, nedaleko od otočića Galevca (Šoljića), kada se brod pod udarom orkanskog juga nagnuo te prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žena, stradale su one pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, gdje su se sakrile od nevremena. Bile su zatvorene palubskim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena. Najstarija od poginulih pralja imala je 75 godina, a najmlađa 14. Među poginulim bile su i dvije trudnice. Praljama iz Preka podignut je na tamošnjoj obali spomenik.
Evo popisa poginulih pralja: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin Gašpa Matacin i Kate Mazić.
Nakon svega ostao je iza njih spomenik “Naša mati”, na Vruljuci (mjestu gdje su lavandijere prale robu) kipara Anselma Dorkina i pjesma Šesnaest lavandijera autora Stjepana Benzona, uglazbio Ivica Stamać, na Melodijama Jadrana u Splitu 1968. izveo Vice Vukov i “Rekvijem za 16 lavandijera” – glazbeno-scensko djelo iz 1991. napisali Slavko Govorčin i Ivo Nižić, piše Dalmacija danas.