U Dnevniku N1 televizije gostovala je psihologinja Senka Sekulić Rebić, voditeljica Ženske sobe.
“Ono što prvo pada na um je da, s obzirom da seksualno nasilje predstavlja kaznena dijela koja se u najmanjem broju prijavljuju u odnosu na učestalost, iz ovakvih slučajeva vrlo brzo postane jasno zašto je to tako. Osoba koja je preživjela seksualno nasilje i sve ovo gleda, ne može se nikako osjećati sigurnom”, kazala je Senka Sekulić Rebić.
“Ovdje se radi o djetetu, maloljetnoj osobi koja nije zaštićena u ovom postupku. Ne možemo ulaziri u odluke suda, ali možemo u zdrav razum – ako imamo osumnjičene za kaznena djela prijetnje i ucjene, teško je zamisliti da će mjera zabrane približavanja žrtvi biti dovoljna da se žrtvu zaštiti.”
“Kao društvo moramo poslati poruku da se ovakvi slučajevi neće tolerirati”
“Uložena je žalba u odluku suda. Apsolutna nada je da će se kroz proces te žalbe donijeti bolja odluka. Bitno je, i to je apel, da društvo, javnost i mediji, imaju na umu da se odgovori na pitanja traže na vratima institucija koje su odgovorne za procesuiranje ovakvih kaznenih dijela. Bitno je da imamo na umu: ako propitkujemo bilo što vezano za žrtvu, stajemo na stranu osumnjičenih, odnosno na stranu počinitelja. Najviše može pomoći dobra reakcija okoline, zajednice i to da institucije obave svoj posao na brz, adekvatan i korektan način, da pruže podršku žrtvi i njoj bliskim osobama”, kaže Sekulić Rebić.
“Poslale smo poziv da se žrtva i njoj bliski članovi obrate našim organizacijama za podršku i pomoć. Jer to je sad potrebno – da kao društvo pošaljemo poruku da se ovakvi slučajevi neće tolerirati i da znamo gdje leži odgovornost za počinjeno nasilje. Odgovornost je na onima koji su nasilje počinili i, s obzirom da se radi o djetetu, maloljetnoj osobi, pitanje je koje su sve institucije imale kontakt s djetetom i kako se nije primijetilo da se nešto događa.”
“Javnost neka jako dobro razmisli o svakom komentaru koji će ostaviti”
“Zašto dijete koje proživljava tako ozbiljno nasilje nema osjećaj da se može nekome povjeriti? Tu se opet vraćamo na to da ovakvi postupci nadležnih institucija smanjuju vjerojatnost da će žrtva seksualnog nasilja reći nekome što se događa. Jer žrtve seksualnog nasilja osjećaju i strah i sram, a ovakvim ponašanjem i postupcima mi ne šaljemo poruku: Reci, društvo će te zaštititi, nadležne institucije će te zaštititi. Zato prolazi dugi niz godina dok osobe ne kažu što su proživljavale, a onda je reakcija javnosti: Pa što je do sad čekala?. Ovo nije prvi put da gledamo ovakvo nešto.”
Upitana da komentira postupanje policije u ovom slučaju, Sekulić Rebić kaže:
“U ovom slučaju nemamo jasne informacije o postupanju policije. Znamo da je kaznena prijava krenula od policije. Naša nada je da će policija postupati po zaštitnoj mjeri, iako ona nije dovoljna. Ali naglasak ne na pitanju zašto su osumnjičeni pušteni da se brane sa slobode, a to nije u domeni policije. DORH je uložio žalbu, čeka se rješenje žalbe i nada da će biti drugačije riješeno.
Naš poziv žrtvi i njoj bliskim osobama je da se jave u Žensku sobu, da se jave Zakladi Solidarna i da im se pruži podrška. Ženska soba je, nažalost, još uvijek jedina specijalizirana organizacija koja pruža sustavnu, besplatnu podršku žrtvama seksualnog nasilja, psihosocijalno savjetovanje, psihoterapiju, pravno savjetovanje pa i uslugu pratnje na institucije. To je dio priče koji možemo pružiti.
A javnost neka jako dobro razmisli o svakom komentaru koji će ostaviti, o svakom razmišljanju kad krenu priče o tome što je nosila i kako se ponašala. Čim razmišljamo u tom smjeru, stavili smo pluseve na stranu počinitelja. Nije odgovor u pitanju ‘što je žrtva radila’, nego – što je preživjela, koje su posljedice ako ne reagiramo kako treba i što su institucije dužne napraviti. Jer ovdje se radi o djetetu koje je žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode.”
