Ako se po jutru dan poznaje onda se već zarana moglo naslutiti da će Antea Delpin u životu zaploviti u ono što u žargonu običavamo nazivati umjetničke vode.
Svjedoči o tome lijepa ikebana koju je načinila kao četverogodišnja djevojčica a koju njezina nona Vida drži na omanjoj komodi u dnevnom boravku, u prizemlju svoje obiteljske kuće u Miškovićima na otoku Pagu.
Danas, u zreloj dobi, s diplomom magistre primijenjenih umjetnosti riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, mlada djevojka objašnjava ta svoja rana opredjeljenja.
– Od djetinjstva me je zanimala umjetnost i ljepota svega što nas okružuje. Inspirirale su me ljepota prirode, kretanje valova i dubina šume. Volim promatrati ljepotu oceana i flore, skupljati predmete iz prirode i pretvarati ih u umjetnost. Vrlo rano sam počela skupljati razne komade drveta, kamena, stakla i keramike koje sam našla na putu, kazuje Antea.
Činila je to šetajući po riječkim i po paškim plažama, ili bilo gdje drugdje, ne uvijek neposredno uz more, ali uvijek s istančanim osjećajem za potencijalnu ljepotu nečega što mnoge oči ni ne zapažaju.
Kad, primjerice, na plažama traži naplavine, posebno nakon olujnog vremena kada je veća vjerojatnost da će more izbaciti mnogo toga, već ih na licu mjesta selekcionira. Bira one koje se, same po sebi, bez dodatnog bušenja mogu iskoristiti za njezine kreativne intervencije nakon kojih će nastati veći ili manji umjetnički uradci, raznovrsni nakit, primjenjiv u različitim prigodama.
Bilo je sasvim prirodno da se njezin unutarnji talent, kad je za to došlo vrijeme, osnaži, nadogradi i uokviri odgovarajućim školovanjem. Zato je Antea u Rijeci najprije završila Srednju školu za primijenjenu umjetnost a potom i spomenutu Akademiju. Studirala je slikarstvo, predmet mozaik.
Već na prvim ogledima s publikom, još u studentskom statusu, primjerice na izložbi Mozaik 2 – slikarstvo za vječnost, što je tijekom srpnja i kolovoza 2015. bila postavljena u Labinu, Antea je, zajedno s drugim kolegama s Akademije, pokazala s koliko je umješnosti uspjela usvojiti i razviti znanja i sposobnosti rada u tehnici mozaika.
– Nastala su ostvarenja koja nadilaze samu tradicionalnost medija te zalaze u područje primijenjenog kiparstva i slikarstva, keramike ili unutarnjeg uređenja, iskazuju i posebnosti osobnog izraza njihovih autora, napisao je Tomislav Čop, povjesničar umjetnosti, u katalogu spomenute izložbe, dodaje.
– Najviše me zanimaju područja tradicionalnog slikarstva, koje duboko poštujem, i mozaik. Moj bi se stil mogao opisati kao neuro-ekspresionizam. Slikam velikim potezima kista i, iako većina umjetnika ne koristi isključivo crno-bijelu boju, volim naglasiti njihovu prisutnost. Volim slikati s osjećajem; nijanse koje koristim obično odražavaju moje emocionalno stanje i uvijek pokušavam unijeti dio svoje energije u svoja umjetnička djela, kako bi se taj osjećaj mogao prenijeti na gledatelja, objašnjava Antea ovim riječima svoj slikarski rukopis.
Za diplomski rad mozaik je radila na većem komadu drveta. No, potom, odlučila se raditi to isto, ali sada na manjim komadima, na medaljonima koji postaju novi nakit. Tako mozaik kao tradicionalni medij dobiva suvremene forme obilježene osobnim kreativnim pečatom mlade umjetnice.
– Mozaički nakit nastao je iz želje da svoje mozaike učinim pristupačnijima i nosivima. Nakit je originalan i unikatan. Svaki komad nosi drugačiju energiju i gotovo bih mogla reći da me komadi privlače da ih skupim. Volim minimalno obraditi drvenu površinu, tako da prirodni oblik definira gdje će biti kameni uložak. Pukotine i rupe su ono što drvo čini tako posebnim. To je suradnja mene i prirode. Dodavanjem kamenja ili kristala u puknuto drvo rađa se novi život. Komadi su zemljani, moderni i napravljeni sa strašću i dušom, dodaje.
Antea se ogledala i u projektu kombinacije nakita i odjevnih predmeta, u nešto što se može označiti kao odjevni produkt obučen u nakit.
Taj su projekt pod nazivom Dva identiteta, jedan objekt svojedobno realizirali studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu i Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Izložba je bila postavljena u Zagrebu u Galeriji VN tijekom travnja i svibnja 2016. godine. Tim se projektom željelo naglasiti kako dizajn komunicira, ne samo s okolinom, već više kako dizajneri razmjenjuju ideje, identitete, energije. Radilo se o razmjeni dvije različite materije, naizgled nespojive, u jednu cjelinu, kao i o spoju dvaju identiteta.
Miškovići su obiteljsko odredište. Njoj, očigledno, posebno omiljeno. Prvi put su je roditelji iz Rijeke u to malo mjesto u blizini Paškog mosta doveli kod majčinih roditelja, dide Mladenka-Miše Miškovića, podrijetlom otočanina, i none Vide Mišković, Slovenke (uzgred, nekadašnjih poznatih riječkih rukometaša, odnosno rukometašica) kad je imala samo šest mjeseci. Na otoku je i krštena, u paškoj zbornoj crkvi Uznesenja Marijina.
Antea je prigrlila tu obiteljsku otočnu oazu a posebno je zavoljela more na način kako to, valjda, mogu odrediti samo genetske predispozicije njezinih najbližih, prije svih baš none i dida. S njima je imala prilike nebrojeno puta osjetiti čari izlaska čamcem na more, najčešće u ribolov ili lignjolov.
Percepciju mora, možda intimno čak i onako kako je to davno svijetu predočio Josip Pupačić u svojoj pjesmi More, a najvjerojatnije ipak samo na njoj svojstven način, valja pomno tražiti i po mogućnosti uspjeti dešifrirati u njezinim umjetničkim radovima, u onoj sinergiji solju natopljene naplavine, načete i nagrižene tko zna čime sve, i njezinih tek minimalnih intervencija kojom tu istu naplavinu pretvara u posve nov i drugačiji objekt s dušom.
– Ti komadi što ih more izbaci na obalu odišu jedinstvenom energijom. Tom drvu udišem novi život u obliku minijaturnog mozaika sačinjenog od različitih vrsta mramora, kamena, minerala i kristala. Mozaikom zapravo pojačavam prirodnu ljepotu drva. Svaki komad nastojim popuniti onako kako sâm zahtijeva. Površinu minimalno obrađujem. Poštujem prirodno određenu sudbinu i oblik drva. Tako zadržavam prirodnost. Drvo je zaštićeno s nekoliko slojeva laka. Mozaički nakit savršen je za ljubitelje prirode koji djelić te iste prirode žele uvijek nositi sa sobom, priča nam naša sugovornica.
Od lipnja 2018. Antea radi Pagu, u Paškoj sirani. Njezin dečko Sanio također. Miškovići su sada njihovo prebivalište. On je kućni majstor a ona radi sve što zatreba raditi, od administrativnih poslova do prevođenja s talijanskog jer je završila osnovnu školu na talijanskom jeziku. Večer prije nedavnog susreta vratila se s jednog takvog poslovnog sastanka predstavnika Paške sirane s partnerima u Milanu.
Premda su doslovce na rubu jednog otoka i na periferiji svijeta, ovo dvoje mladih ljudi guštaju u životu kakvog sada žive, bez obzira na to što im je taj život reduciran na gabarite stalnoga posla i tek skromne slobodne aktivnosti koje čine Antein umjetnički rad i zajedničko trošenje mora i onoga što im ono pruža.
Daleko od velikih gradskih središta koja svojim potencijalima pružaju veće mogućnosti komuniciranja s publikom, Antea obilato koristi ono što joj je na dohvat ruke, prije svega različite društvene mreže na internetu. Možete je naći na ovoj poveznici Madeliefie Art by Antea Delpin.
U ljetnim mjesecima, kad se na otoku život razbokori, povremeno nastupi i na kojemu od otočnih sajmova pa tako ostvari i neposredni susret sa živom publikom.
Tko zna, možda se u nekome od takvih susreta dogodi nešto što će obilježiti njezinu priželjkivanu budućnost: baviti se svojom strukom, nakitom i uređenjem interijera.
Preuzeto s bloga Pag, naš otok, autora Ivana Palčića.