‘Evo, kreću vijesti o đacima koji bljuju i završavaju na psihijatriji zbog završnih ispita i matura, kreću izjave roditelja kako je sustav kriv za sve: kriva je škola, profesori koji traže previše… A meni na pamet padaju roditelji koji tlače djecu kako bi na društvenim mrežama naslikavali njihove svjedodžbe s peticama, roditelji koji umjesto svoje djece rade sve: pišu umjesto njih lektire, radne bilježnice, stvaraju od njih nesposobnjakoviće, a onda od njih na kraju svega traže uspjeh, uspjeh i samo uspjeh. Da se hvale ili liječe vlastite komplekse.
Padaju mi na pamet roditelji zbog kojih sam se često osjećala kao nemajka, jer svojoj sam djeci rekla: Čuj, škola je sad tvoj jedini posao. Učiš za sebe. Nikad djecu nisam kažnjavala zbog loših ocjena. Ni za odlične uspjehe im nisam kupovala neke spektakularne darove. Odličan uspjeh sam je po sebi dar za trud, rad i pamet’, napisala je književnica Ivana Šojat ovih dana na svom profilu na Facebooku komentirajući histeriju koja se javlja krajem školske godine.
Njezin je status izazvao više od 700 reakcija, a u komentarima su je korisnici uglavnom podržali. I psiholozi sve češće ističu da forsiranje djece od prvog razreda osnovne škole na ‘čiste petice’ u svim predmetima, kako u matematici, tako i u likovnoj i tjelesnoj kulturi, nije prirodno. Kao što nitko ne može biti talentiran za sve i sposoban u svemu, tako i kod djece treba poticati razvijanje onih talenata koji se ističu, piše Glas Slavonije.
– Riječ je pritisku koji traje cijele godine, a ne samo na kraju, iako je u svibnju i lipnju vrhunac. Cijeli je sustav vrlo loše posložen. Nevjerojatno je da danas postoje liste čekanja za instrukcije na koje djeca idu od petog razreda nadalje. Mi se na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju od svibnja susrećemo s djecom koja imaju panične napade jer moraju nabiti prosjek 5.0. Događa se da je danas ono što bi trebalo biti veselje, kao što je maturalni ples i zabava za djecu postala zadnja rupa na svirali jer su izluđeni maturom. I osobno sam majka djeteta u prvom i četvrtom razredu srednje škole, što znači da u kući imam maturanticu.
Škola više nije izvor zadovoljstva, nego frustracije. Djeca pucaju po šavovima! Ta djeca mjesec dana niti spavaju, niti jedu. Za mene je kao psihijatra apsolutno neprihvatljiva izjava nekih roditelja tipa – ‘Mene ne zanima kako se oni osjećaju, već kakav imaju uspjeh’. Osim toga, kod maturanata je riječ o adolescentskoj dobi koja je izazovna sama po sebi. Ta djeca nemaju kapacitet za tu vrstu stresa. Što je, s druge strane, s onima koji nisu pet nula, koji su prosječni? Njih uopće ne potičemo da bruse svoje talente! Mi kao struka ozbiljno razmišljamo kako je vrijeme da glasno upozorimo na štetnost ovakvog sustava za psihičko zdravlje djece i da već ove jeseni organiziramo stručni simpozij o tome – rekla je izv. prof. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković, pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek, za Glas Slavonije.
Psihologinja doc. dr. sc. Ana Kurtović s Filozofskog fakulteta u Osijeku dodaje:
– Ne možemo kriviti samo roditelje da stvaraju pritisak na djecu jer nisu oni izmislili taj pritisak. Mi danas imamo realne situacije prema kojoj stvarno ispada da ako vam dijete nije 5.0, neće moći upisati željenu školu. Možda bi male mature ili slični mehanizmi bili bolje rješenje od tolikog pritiska na ocjene. Naime, pritisak za savršenim ocjenama nije ranije postajao i ocjene nisu bile isključivi indikator nečije sposobnosti. Kod djece bi ponajprije trebalo razvijati radne navike i smanjiti pritisak prema njima i razgovarati s njima. Znači, obvezno ih treba uključiti u odluku o daljnjem školovanju. Oni su premali i premladi da bi znali što je za njih najbolje, ali ne znaju ni roditelji uvijek što je najbolje jer nemaju kristalnu kuglu. Stoga bi svakako trebalo uključiti dijete u promišljanje o izboru daljnjeg školovanja jer gimnazije jesu dobre škole, ali ne znači da je kasniji studij najbolji izbor za vaše dijete.
