U Salzburgu su mi odbili produžiti ugovor, i takav, ozlijeđen i bez ugovora te u šoku zbog smrti oca, vratio sam se kući i obitelji. Ljudi iz grada gledali su na mene kao na izgubljen slučaj, sažalijevali su me i nitko nije vjerovao da ću uspjeti u nogometu. Ipak, znao sam da mi je Bog dao te talente i da je njegova volja da ih umnožim. Duboko sam vjerovao u to. Također, svi govore kako ti u nogometu treba veza, a ja sam imao najbolju vezu, tatu na nebu s Bogom. Bio sam uvjeren da ne mogu ne-uspjeti, piše bitno.net.
Ivan Santini, zadarski nogometaš, član francuskog prvoligaša Caena i jedan od najboljih strijelaca francuske prve lige ove sezone, nedavno je prvi put debitirao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – što mu je bio dječački san.
Njegov nogometni put pratili su usponi i padovi – teške ozljede i smrt oca, ali i zvjezdani status u Belgiji te novi uspjesi u Francuskoj. Bez obzira na loše i dobre dane, vodilja mu je uvijek bila vjera, odnosno Bog čije ime nikada ne zaboravi spomenuti, niti mu zahvaliti nakon svakog zabijenog gola. Njegovi sve veći uspjesi, ali i iskreno svjedočanstvo, doveli su nas u Zadar, gdje smo tijekom jučerašnjeg sunčanog poslijepodneva, na terasi kafića s pogledam na poluotok, razgovarali s jednim od trenutno najboljih hrvatskih napadača.
– Ivane, moja redakcija i ja čestitamo ti na svim uspjesima, osobito na ulasku u reprezentaciju. Mnogi su navijali, uključujući i mene, da upišeš svoj prvi nastup u seniorskoj kategoriji… Kako si se osjećao na prvom reprezentativnom okupljanju?
Bilo mi je čudno (smijeh). Sjedim za stolom s Modrićem, Mandžukićem, izgledalo je nerealno. Iako, sad kad sam upoznao te dečke bude mi još više žao što ljudi non-stop govore kako treba nekoga izbaciti da bi se mene ubacilo u reprezentaciju. Žao mi je kad ljudi podcjenjuju nekoga, a mi smo dosta skloni tome, osobito one koji nam zbog nekog razloga ne pašu.
– Jesu li te prihvatili drugi igrači?
Jesu, jesu. Dosta mi je pri aklimatizaciji pomogao Subašić (Danijel Subašić, vratar hrvatske nogometne reprezentacije, op. a.). Povukao me sa sobom pa je sve nekako lakše išlo. Nisam morao sam sklapati prijateljstva.
– U prijateljskoj utakmici protiv Meksika bio si u početnih 11, protiv Islanda odigrao si nekoliko posljednjih minuta. Je li to za tebe ostvarenje sna?
Pa meni je već sam poziv bio ostvarenje sna, a sve ostalo je samo dodatni plus, dodatna premija.
– Često sam u starim intervjuima, pa i u komentarima sportskih novinara, primijetio kako se uz tvoj nogometni put veže poslovica “preko trnja do zvijezda”. Bi li rekao da si sada dosegnuo te “zvijezde”, ili nedostaje još nešto?
Ma, ja samo gledam kad će opet doći trnje (smijeh)… Život me naučio da uvijek ima uspona i padova, ne samo na našem poslovnom putu nego i u odnosima s ljudima, braku… Ne bi me nimalo iznenadilo kad mi dogodine ne bi išlo toliko dobro. Sve sam to prihvatio pod normalno. Jednostavno dajem sve od sebe da talent što mi je Bog dao iskoristim i da budem na pomoć ljudima i Bogu na slavu. Sve što imam mi je od Boga dano.
– Vezano uz to, u jednom intervjuu nakon osvajanja belgijskog kupa sa Standardom, kada si nakon postignutog pogotka pokazao majicu iz Međugorja, rekao si kako si tu majicu nosio jer želiš biti “Božji igrač”. Sad, što to točno znači biti Božji igrač?
Zapravo, u svom prvom intervjuu, dok sam još igrao u Zadru i zabio prva dva pogotka, rekao sam da kroz nogomet želim svjedočiti da sam Božji. Što se tiče finala kupa, tu sam majicu nosio već dvije godine, točnije koristio sam ju kao pidžamu. U jednom trenutku dobio sam poticaj i odlučio u drugom poluvremenu obući majicu ispod dresa. Da sam ju stavio u prvom poluvremenu oznojio bih se pa bih ju morao promijeniti. Ovako ju nosim drugo poluvrijeme, pa ako zabijem gol (i zabio je, u 88. minuti za pobjedu, op. a.), skinem dres i pokažem majicu. Na majici piše “Jesus loves you”, i to je bio još jedan način da ljudima pokažem da sam Božji i da sve što radim, radim Bogu na čast. Jer sve mi je dano od Boga, i taj talent, i želja za radom, i želja da razvijem taj talent.
– U kojem trenutku si sam zapravo shvatio da te Isus voli?
(kratka tišina) Ne znam… odgojen sam u katoličkom duhu. Neke vrijednosti su se u mojoj obitelji poštovale, pa tako i taj odlazak u crkvu i na vjeronauk. Ipak, kad sam sâm počeo čitati Sveto pismo, tek me tad počelo duboko dirati sve što sam prije slušao na misi i učio kroz vjeronauk. Tek onda sam doslovno počeo shvaćati što zapravo Bog čini u mom životu i kako to sve funkcionira.
Meni je bilo nekako normalno da svi razmišljaju tako, ali tek sam u srednjoj školi shvatio da mnogi razmišljaju drukčije, da neki uopće ne idu u crkvu ili pljucaju po njoj. Nekolicina nas nekako je uvijek osjećala potrebu da brani vjeru i Crkvu te smo kroz to još više osjećali pripadnost Bogu. Također, moja glad za duhovnim rasla je što sam više sazrijevao, a posebno kada sam rano otišao od kuće i sa 16 godina potpisao za Red Bull Salzburg. Kad si sam u tuđini susretneš se sa samoćom, a kad nastupe nevolje više ne možeš otići kući ili tražiti oslonac u obliku roditelja. Također, kao stranca, drugi te gledaju malo ljubomorno, a ne znaš ni jezik – sve te nevolje su me zbližavale s Bogom, tako da sam sve više molio. Cijeli moj dan bio je prožet molitvom. Bog me uronio u svoje milosrđe i tako bih se hranio, ne samo Svetim pismom, nego i raznim duhovnim obnovama koje sam gledao na YouTubeu, počevši od vlč. Zlatka Sudca do fra Zvjezdana Linića. Shvatio sam jedan duboki smisao u mom životu.
Kako je život dalje odmicao, kako su dolazili usponi i padovi, sve je imalo smisla. Potom mi se, o čemu sam već puno puta govorio, dogodio smrtni slučaj u obitelji – iznenada mi je umro otac…
– Bi li rekao da je smrt tvog oca bila ključna točka u tvom duhovnom životu? Ona se u mnogim tekstovima o tebi proteže kao jedan lajtmotiv?
Zapravo, mislim da je ključna točka bila taj Salzburg, koji je bio, ajmo reći, jedna priprema za taj događaj. Da nisam na neki način bio spreman za to, mislim da bi moj život krenuo u potpuno drugom smjeru. Taj Salzburg je bio moja pustinja gdje me Bog doslovno pripremio za taj veliki šok, spremio me da bih mogao to podnijeti, da bih mogao nastaviti dalje i sve to “prožvakati”…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Jesi li osjećao možda neku ljutnju prema Bogu?
Nisam, ali vjerojatno da nisam bio toliko uronjen u Božje milosrđe i da nisam s njim prošao taj šok, rana bi vjerojatno bila puno veća. Jednostavno sam shvatio da je moj otac otišao Bogu te da nas to sve čeka.
Također, u to vrijeme mnogo se stvari nakupilo. Nekako u isto vrijeme završio sam na operaciji te sam osam mjeseci morao izbivati iz nogometa. U Salzburgu su mi odbili produžiti ugovor i takav, ozlijeđen i bez ugovora te u šoku zbog smrti oca, vratio sam se kući i obitelji. Ljudi iz grada gledali su na mene kao na izgubljen slučaj, sažalijevali su me i nitko nije vjerovao da ću uspjeti u nogometu. Ipak, znao sam da mi je Bog dao te talente i da je njegova volja da ih umnožim. Duboko sam vjerovao u to. Također, svi govore kako ti u nogometu treba veza, a ja sam imao najbolju vezu, tatu na nebu s Bogom. Bio sam uvjeren da ne mogu ne-uspjeti.
Ali povratak je bio težak. Puno mi je pomogao jedan fizioterapeut uz kojeg sam povratio fizičku spremu. Vratio sam se doma, bio s obitelji i davao sve od sebe na treninzima u Zadru. Uvijek sam računao da ako dajem sve od sebe, uz molitvu s Bogom, Bog će uslišati moje molitve. Moja je namjera bila poštena: oploditi svoj talent te pomoći obitelji i potrebitima, i tako pokazati da sam Božji. Praktički nisam imao što izgubiti jer sam vjerovao u uspjeh, osim ako Bog nije za mene isplanirao nešto drugo. Na kraju, kad se sve počelo ostvarivati, to je bilo nekako nerealno.
– Tada si u jednoj polusezoni za Zadar zabio 10 golova i bio prvi strijelac HNL-a, ali potom je opet uslijedio mali pad.
Tako je, i onda pad, ali svi ti kasniji padovi su, poslije prvotnog proživljenog šoka, bili kamilica. Normalno da je teško jer svatko želi biti uspješan u svom poslu, ali neki put ne možemo to kontrolirati. Bog nas uči kroz takve situacije. Bog nas kroz život non-stop mijesi dok ne dođemo do onog stupnja kojeg on želi. Svi smo mi pozvani na svetost, a ja duboko vjerujem i nadam se da ako je Bog strpljiv s nama, da ću doći do tog stupnja svetosti što je on predvidio za mene. Svaki dan dajem sve od sebe da to postignem. Naravno, slabi smo ljudi, padamo, ali s Bogom je sve moguće.
– Kako si se nosio s onim popratnim stvarima u nogometu – novci, žene, menadžeri, prevare, potom slava… Dok si igrao u Kortrijku bio si drugi strijelac belgijske lige – jednom si rekao da nisi mogao ući u lokalni kafić, a da gosti ne počnu pjevati pjesme s tvojim imenom…
Ne znam stvarno kako sam se nosio s tim (smijeh), uvijek mi je u tim situacijama bilo više neugodno nego ugodno. Probao bih biti zahvalan Bogu, svjestan da je to njegovo djelo. Uvijek sam se trudio, i kroz dobre, ali i loše događaje, pokazati da sam Božji i da ljudi ne trebaju slaviti mene, nego da sve što imam dolazi od Boga. U Kortrijku su me i prije rezultata odlično prihvatili tako da mi je to pomoglo i na terenu i van terena. Planiram se jednom opet vratiti tamo i odigrati još koju sezonu…
– Toliko si zavolio taj klub?
Jesam, doista. Radi se o obiteljskom klubu u kojem je pritisak manji, a s tim je odmah i lakše igrati. Ponašaju se prema tebi kao obitelj. Možda me Bog zato i poštedio nekih velikih klubova koji igraju Ligu prvaka kako bi me sačuvao sebi blizu. To sve što si spomenuo, i što nažalost prati nogomet, to su velike kušnje, ali ako si blizak s Bogom, onda one svaki dan postaju potvrda vjernosti njemu.
– Koliko ti je obitelj potpora u svemu, jesu li oni bili s tobom u Francuskoj?
Obitelj mi je sve, najveća inspiracija, a pogotovo sad kad smo dobili malu kćer. Imamo i drugo dijete na putu. Ponovno me to zbližilo i s Bogom. Isus je bio Sin Božji, a ja imam sad kćer i tek vidim koliko nas je on zapravo volio kad je dao svog Sina za nas. Mislim, kad moja kćer samo padne, meni srce protrne. Također, s druge strane, važno je i ne biti navezan na kćer…
Pa sakrament braka, ljudi to toliko površno doživljavaju. U svom životu vidim toliko blagoslova. Poslije tog sakramenta sve se počelo još više ispunjavati. Čudesno je koliko je Bog na djelu kad mu to dopustiš.
Nažalost, mnogi gledaju život samo kroz uspjeh. Možda sam ovu sezonu bio uspješan, ali ne bi me šokiralo da se to promijeni. Život je tako napravljen. Kakav bi izazov bio biti Božji da sve ide po planu, da sve cvjeta?
– Zanimljivo je da si kao nogometaš radio u zemljama koje vjernički umiru, Belgija, Francuska… Kako si se snalazio u tim sredinama?
Bog je uvijek pronalazio put i to je pravo čudo. Evo, i dan-danas se jednom tjedno čujem sa svećenikom kojeg sam upoznao u Belgiji. Prvih mjesec i pol dana tražio sam po crkvama svećenika koji priča engleski i našao jednog. Ne samo da je svećenik nego mi je i odličan prijatelj, ispovijedao sam se kod njega. U Francuskoj sam također pronašao svećenika koji govori engleski i crkvu u kojoj je svaki dan misa. Moraš se potruditi, moraš napraviti taj prvi korak, neće ti se samo od sebe nešto stvoriti.
Uvijek mi je taj sakramentalni život, pogotovo sveta misa, bio jako bitan, to sam puno puta naglasio. Da nemam mir u sebi smatram da ne bih mogao napredovati ni kao muž ni kao otac, a na kraju krajeva niti kao nogometaš. Čim je oko tebe stres potrebna ti je mirnoća. Nastojim čuvati taj mir i ispovijedati se, iako je to sekularna zemlja u kojoj vjera izumire. Međutim, iako to nije kao kod nas, da na svakom kantunu imamo pune crkve ljudi nedjeljom, tko traži taj će i naći.
– Kako su suigrači i navijači prihvatili tebe i tvoju vjeru? Koliko znam, u Belgiji su snimali i emisiju o tebi.
Mislim da su to dobro prihvatili. Ja o tome pričam s kim mogu. Ne želim nikome ništa nametati, želim svojim primjerom pokazati, biti dobar prema svakome i pomoći, pa ako se netko stvarno zanima za to, onda sam spreman produbiti odnos i dati mu do znanja zbog čega sam takav kakav sam. U Belgiji je bilo dosta igrača s Balkana s kojima sam mogao pričati o tome. U Francuskoj također ima dosta muslimana koji poštuju moju vjeru, kao i ja njihovu i isto pokušavamo svjedočiti ono pozitivno jedni drugima. Mislim da mi je u prihvaćanju svakako pomogla i činjenica da sam iza sebe imao rezultate. Nažalost, tako to funkcionira. Bog je vjerojatno i dozvolio da imam rezultat kako bih mogao privući ljude te kako bi mogli nešto čuti od mene. Da igram u nekoj četvrtoj ligi vjerojatno ne bi bilo ni ovog intervjua… Ali na kraju smatram da su sve kušnje koje sam prošao tu da moje svjedočanstvo bude jače te da se ljudi kroz njega mogu utješiti i do kraja povjerovati Bogu.
– Često možemo vidjeti kako se nogometaši prekriže prije ulaska u utakmicu ili dignu ruke prema nebu nakon postignutog pogotka. U zadnje vrijeme imamo i sve više nogometaša u Hrvatskoj koji su spremni svjedočiti vjeru poput Mate Maleša i Josipa Radoševića. Međutim, sjećam se svjedočanstva bivšeg nogometaša Darija Šimića, koji je jednom rekao kako su nogometaši općenito otvoreniji vjeri, ali i praznovjerju.
Mislim da je Dario Šimić tu u pravu. Nogomet je specifična stvar. Često pratim bivšeg nogometaša Gorana Granića i on to dosta dobro objašnjava. Sport je stvarno stresan posao, iako ljudi ne umiru, ali ti svake subote nastupaš pred tisućama navijača i gledatelja. Također svjestan si kako tvoj rezultat nadilazi tvoje sposobnosti – ponekad opališ po golu i lopta pogodi stativu, a ponekad uđe, ti ni sam ne znaš kako… Velik broj nogometaša doista vjeruje, evo i u reprezentaciji ih ima koji su otvoreni Bogu. Ipak, smatram kako je najveći problem kad nogometaši misle da je vjera u Boga put do zemaljskog uspjeha. To mi je čak OK za početak. Bog to i dozvoli, ali važno je da ljudi shvate kako Bog i vjera nisu tu da bi ti bio uspješan i zabio gol, ili da te drugi zavole. Bog nam to daje kako bismo upoznali njegovo milosrđe. Ali onda ćeš lakše prihvatiti i poraze koji će ti biti na izgradnju. Nije dobro da ljudi trguju s Bogom…
– To je zanimljivo što si rekao. Prije godinu dana mnogi su kritizirali tadašnjeg izbornika hrvatske rukometne reprezentacije, Željka Babića, zbog toga što je nakon čudesne pobjede nad Poljskom poručio kako se radi o “čudu Gospe iz Međugorja“.
Osobno mislim da je najvažnije blagoslivljati tijekom utakmice i svoju ekipu i suparnike. Uspjeh, mislim da nema veze s tim. Bog će ga dozvoliti, naravno i mislim da je i ova pobjeda bila Božje djelo. Međutim, i kad ne pobijedimo, Bog ima planove koje mi ne vidimo. Najvažnije da smo Božji, sve ostale je nebitno, uspjeh-neuspjeh. Nažalost, mnogi jedva čekaju da netko tako nešto izgovori kako bi se pri prvom neuspjehu mogli naslađivati. Treba biti mudar…
– Misliš li onda da je ropstvo uspjeha najveći duhovni problem u sportu?
Mislim da je. Dosta nas se cijeli život bori sa svojim egom i taštinom. Mislim da to u sportu može biti kamen spoticanja i čovjek stvarno treba čuvati poniznost. Bog nas kroz padove uči toj poniznosti kako bismo shvatili da sve što imamo dolazi od njega, da se ne valja uznositi te da je sve prolazno, pa tako i taj uspjeh. Svijet uvijek gleda uspjeh – to će uvijek tako biti.
– Kako se boriti protiv toga?
Samo molitvom, što si bliži Bogu to jasnije shvaćaš da prvo trebaš mijenjati sebe, a onda će se sve poslije toga samo mijenjati. Mislim da svatko treba gledati individualno i prvo raditi na sebi.
– S jedne strane, dok ovdje razgovaramo, tako si miran, a kad zabiješ gol to je prava erupcija oduševljenja…
Nekako mi je Bog dao taj osjećaj. Najdraži mi je osjećaj kad zabijem gol. Vjerojatno se zato i bavim tim poslom. To je prije svega erupcija zahvalnosti. Znači prvi osjećaj je zahvalnost, prije ikakvog uzbuđenja. Puno molim prije utakmice i preko tjedna se stvarno trudim moliti, a taj osjećaj kad Bog usliši tvoju molitvu, to je prekrasan osjećaj. Iako, ne molim za golove…
– Za što moliš?
Molim za volju Božju,
– A za suce?
Molim i za suce, za sve… Ako blagoslivljaš, onda drugu osobu stavljaš pod utjecaj Boga – i suce i protivničke igrače. Onda će to biti onako kako Bog želi. Goran Granić mnogo radi sa sportašima i govori da ako nekog ne blagoslivljaš, on može biti pod utjecajem zla, možda će te udariti laktom ili raskrvariti. Međutim, ako ga stavljaš pod Božji utjecaj, blagoslivljaš, onda Bog to sve vodi. Sve što se potom dogodi, pa čak i ako te udari laktom, znaš da je Bog to tako odredio i da je to dobro za tebe… Možda bi te u drugom slučaju pogodio u oko…
Što god da se dogodi na terenu ja mogu biti dobar sa svakim.
Moja me kći također naučila kako moliti. Ona non-stop nešto jede, što god joj daš uvijek je gladna (smijeh). Ponekad se pitam je li to moguće… I ne mogu je odbiti, iako znam da je već pojela i da ne može više. Ali onda sam shvatio: kako ona mene moli tako mi Boga trebamo moliti. Onda mu ja kažem: ‘Evo, Bože, ja te molim kao moja Iva. Znam, možda mi taj gol neće pomoći, ali znaš da to volim (smijeh), daj da zabijem taj gol, molim te.’ Ne mogu pokazati dovoljno tu zahvalnost i to koliko te kći i takvi detalji mogu približiti Bogu.
– Rekao si, i prije si to govorio, da redovito čitaš Bibliju, koji ti je najdraži citat, koji te najviše nadahnjuje?
Puno me njih inspirira, ali pada mi na pamet onaj dio iz Biblije kad je Isus pozvao Petra da hoda po vodi. Kako se Petar prvo uplašio, a onda mu rekao: ‘Ako si stvarno ti, Gospodine, naredi da hodam po vodi’. I onda mu Isus kaže: ‘Hodaj’. Ali kako vidi da dolazi vjetar, Petar se uplaši, počne tonuti pa zavapi: ‘Gospodine, pomozi!’, a Isus odmah dolazi. Ta riječ: ‘odmah’ ili ‘u čas’, je tako neiscrpna. Znači, čim ti zazoveš Isusa, on odmah dolazi u pomoć.
– Kakvi su ti planovi za dalje. Cijena na Transfermarktu (specijalizirani portal za nogometne transfere, op. a.) ti je porasla na četiri milijuna eura (smijeh).
Ma to su gluposti, moja cijena je puno veća (smijeh). Bog je umro za mene, naša je cijena neprocjenjiva (smijeh).
Moji planovi? Sad mi je trenutačno plan što bolje se odmoriti. Baš uživam u ovim danima u Zadru, nama, koji smo odvojeni od doma, svaki je trenutak bitan. Poslije ćemo vidjeti što je Bog pripremio. Imamo drugo dijete na putu stoga je supruga ta koja odlučuje kamo ćemo dalje. Njoj nije do mijenjanja sredine, ali u nogometu se nikad ne zna.
– A poslije nogometa? Jednom si izjavio, ili je to o tebi rekao tvoj brat Krševan, da nisi nogometaš, da bi bio vjeroučitelj?
Pa, ne znam. Više me privlači biti učitelj ovdje od 1. do 4. razreda… Ali ne vjerujem da ću imati volje upisati fakultet, iako se nikad ne zna. Vjerojatno ću se baviti turizmom u Zadru, biti s obitelji i pomoći gradu na neki način. Nastojim pomoći obitelji i onima kojima je najpotrebnije, ali ne bih o tome… Volim da to bude u tajnosti.