Zamislite da Vam u 44. godini života, nakon 34 godine nogometne karijere, na oproštaj dođe jedna od najboljih reprezentacija na svijetu predvođena najboljim igračem na svijetu. Oproštaj je to dostojan najvećih nogometnih legendi, a upravo to se dogodilo i Juri Žiliću, napadaču NK Omiša koji je nakon susreta s Vatrenima i Lukom Modrićem objavio kraj nogometne karijere koja je krenula kada je imao samo 10 godina, piše 100 posto.
“Prve korake sam napravio u matičnom Orkanu iz Dugog rata s 10 godina. Nakon toga sam otišao u Hajduk gdje sam proveo dvije godine igrajući za kadete. Bio sam u generaciji Rapaića, Mornara, Martića, Prše, Baturine,… Nakon tog godišta sam trebao biti glavni igrač, ali bila je jedna nepravda pa sam sebi rekao da neću i vratio se u seniore Orkana sa 16 godina”, kaže nam Žilić.
Žalite li danas što niste ostali u Hajduku?
“Naravno da mi je žao, ali tijekom karijere sam imao i neke zdravstvene probleme pa su neki doktori čak predvidjeli da se neću moći baviti profesionalno nogometom. No, kako sam bio lud za nogometom, barem sam nešto napravio tom svojom voljom”, kaže nam Žilić pa nastavlja:
“Nakon Orkana, s 18 godina sam potpisao za RNK Split koji je tada bio u drugoj ligi. Potpisao sam ugovor, a onda otišao u vojsku pa se vratio u Split. Tada je trener bio Stipe Kedžo koji je tražio do prođem dva mjeseca priprema da dođem u formu tako da sam u toj polusezoni, s 18 i pol godina došao na posudbu u Omiš. Tada je počelo s Omišom, bio sam najbolji igrač i osvojili smo županijski kup. Onda sam se vratio u Split gdje smo dva puta igrali kvalifikacije za prvu ligu, ali onda se odustajalo zbog nekih financijskih problema od toga odustajalo pa sam otišao u Kinu na godinu dana.”
Kako je bilo u Kini?
“Oni su tada tek počeli profesionalno ulagati u nogomet i bili su totalni amateri. Nisu tamo bili igrači kao što su sada, ljudi s rejtingom reprezentacije i milijuni. Tek su počeli ulagati, ali bilo je to skroz jedno dobro iskustvo. Živjeli smo u hotelu, ali družili smo se svi zajedno nakon treninga. Upoznao sam novu kulturu i bilo je to jedno stvarno prekrasno razdoblje.”
Nakon Kine, uslijedio je povratak u Hrvatsku.
“Vratio sam se u Split koji je bio u raspadu, ponajviše zbog financijske situacije. Pokušavali su se vratiti u prvu ligu, ali sve je bilo u neredu zbog financija pa sam otišao u Zadar na pola godine. Tu mi je dobro krenulo, ali onda su počela ona uhićenja i tu je sve puklo. Nakon Zadra sam odradio šest godina Austrije u trećoj ligi.”
Kako je bilo u Austriji? Treća liga tamo navodno ima sjajne uvjete…
“Kada sam igrao u trećoj ligi moj prvi rođak Tonči Žilić, koji je sada zadnje bio u Hajduku, je tada igrao za NK Zagreb pa sam vikendom često dolazio u Zagreb. Ja sam imao u trećoj ligi i financijske i druge uvjete kakve kod nas nisu imali ljudi u 1. HNL. Pitali su me iz NK Zagreba imam li kakvu vezu da i oni dođu gore u Austriju”, kaže Žilić pa dodaje:
“Uvjeti su sjajni, ali kvaliteta nije bila na tolikom nivou. Ono što me još oduševilo je profesionalizam igrača. Momci tamo sve odrade 200 posto. Kada sam došao na prvi trening me trener predstavio: ‘Doveo sam igrača koji će misliti za vas i davati golove’. Mislio sam da je lud, pa nitko neće htjeti popit piće sa mnom kad me tako predstavi. Kod nas da tako kažeš za nekoga, nitko ga ne bi ni pogledao. No, gore se sve zna. Zna se tko je tehničar, tko kliže, tko trči, tko se bori…”
Ipak, ‘omiški Totti’ nije mogao bez svojeg Omiša…
“Bio sam u Omišu kada sam igrao u Splitu i tako je sve krenulo. Kada sam igrao u Austriji, nakon četvrte godine sam napravio malu stanku i vratio se na godinu dana u Omiš jer mi je žena bila trudna s drugim djetetom i morao sam pomoći i tada smo se borili za drugu ligu, falio nam je bod. Bilo je to 2005. godine. Nakon odrađene još dvije i pol godine u Austriji i od 2007. ili 2008. godine sam cijelo vrijeme u Omišu.”
U Omišu ste ostali do 44. godine i završili karijeru u klubu u kojem ste i najbolji strijelac u povijesti.
“Ne znam kako bih Vam to objasnio… To je neka nenormalna volja za nogometom. U Omišu mi je bilo stvarno jako lijepo. Ljudi su me pratili cijelo vrijeme i nekako sam se povezao s tim klubom. Imao sam dosta ponuda iz Solina, Junaka i Imotskog kada su bili u drugoj ligi, ali financijski mi je bilo bolje u Omišu i osjećao sam se super”, kaže Žilić pa nastavlja:
“Ipak, niti jednom nisam pitao koliko će mi dati, a svake sezone sam bio najbolji strijelac. Tu su i moji ljudi, prijatelji. Presudilo je definitivno ta moja volja. Evo već danima ne mogu doći sebi nakon što sam rekao da se ostavljam nogometa. Prijatelji, ljudi iz kluba, žena i djeca su me uvjeravali kako mi je ovo jedinstvena prilika da se oprostim protiv reprezentacije.”
Istina, na ispraćaju u igračku mirovinu Vam je došla druga reprezentacija svijeta predvođena najboljim na svijetu.
“Pet dana prije te utakmice nisam mogao spavati. Imao sam jedan volej na utakmici i svi se čude kako nisam zabio, ali bio sam toliko euforičan da nisam mogao. I u 44. godini sam bliže ovim igračima koji igraju u reprezentaciji nego ovima s kojima igram po znanju i svemu”, kaže Žilić pa dodaje:
“Malo mi je neshvatljivo da ljudi kažu da nije ništa posebno ni Hrvatska ni Modrić. To mi je kao da mi ljudi sa psihijatrije govore. Jesi lud? Čekaj, igraš protiv Hrvatske, igraš protiv Modrića koji je najbolji na svijetu… To je nešto posebno. To ljudi koji nisu u nogometu ne mogu nikad shvatiti. To je čast i ponos.”
Modrić je dobio Vaš dres nakon utakmice. Jeste li uspjeli s njim razmijeniti koju rečenicu?
“Jesam naravno. Nisam tip koji bi se nametao, ali imao sam potrebu mu reći nešto. Modrić me ne poznaje, ali imao sam potrebu zagrliti ga i reći mu: ‘Nogometni Bože, moram te poljubiti’. Nisam znao kako će čovjek reagirati i hoće li reći da sam budala, ali to je ono iz srca. Morao sam ga zagrliti i poljubiti i reći mu da je nogometni Bog. Ponos mi je što se mogu s njim slikati i zagrliti ga”, kaže Žilić pa se prisjeća još jedne velike utakmice:
“Dok sam igrao u Austriji sam igrao protiv Arsenala. Bila je to možda najbolja ekipa Arsenala u povijesti. Došli su Henry, Bergkamp, Wiltord, Seamen, Vieira i dao sam dva gola, ali to se ne može mjeriti s ovime. Uvijek bih mijenjao to za ovo iako je to isto posebna utakmica. Nije lako dati dva gola Arsenalu u najboljem sastavu.”
Jure Žilić
Poznajete li Ivana Perišića? U Omišu je apsolutna legenda…
“Kako ne, iako je mlađi od mene, sugrađani smo i znamo se. Perišić je tu Bog. To što on radi čovjek ne može odglumiti. Već 15 godina pomaže klubu. Svake godine donese po 200 pari kopačka, pa dresova, lopti… Da to ne osjeća, ne bi ni inzistirao da reprezentacija dođe u Omiš. To je njegova zasluga.”
Nakon dugo godina reprezentacija je stigla u Dalmaciju i to baš u Vaš Omiš. Nažalost, u Split još uvijek ne može…
“Ja sam najžešći navijač Hajduka, idem na svaku utakmicu i toliko se nerviram zbog tog kluba, ali sam realan, Dinamo je bolji godinama i gotovo. Ovo što Torcida i taj mali broj ljudi rade Dalmaciji je po meni zločin. Reprezentacija ne može doći u Split. Zadnjih pet utakmica Hrvatske sam tri puta gledao u Zagrebu i dva puta u Italiji zato što je ne mogu gledati u Splitu. Umjesto da bude privilegija da gledamo jednu od najboljih reprezentacija na svijetu i da je gledamo doma, u Splitu, moramo ići po 500 ili tisuću kilometara dalje da bi ju pogledali”, kaže Žilić pa nastavlja:
“Ne znam kakve veze ima reprezentacija s nogometnim glavama, savezima i urotama za koje mislim isto da nisu točne. Jednostavno je takva situacija da Hajduk trenutno ne može. Volio bih ja da bude prvak 10 godina za redom, ali trenutno ne može ispred Dinama. Kvalitetom ne može.”
Svakako ne bi trebala patiti reprezentacija
“Ma je, a i ovo što su organizirali doček za pionire, meni je to nezamislivo. Kakvu poruku šalju toj djeci? Svi koji su gledali tu utakmicu vidjeli su da ih nitko nije pokrao. Krivo se uči tu djecu. I ja sam trener juniora u Omišu i djecu učim da na zelenom travnjaku pokažu ono što mogu. Suci griješe i u Ligi prvaka, pa što? Ovdje je odmah nakon jedne greške salva pitanja: ‘Tko te poslao? Tko ti je naredio da tako sudiš?’, a nikakav značaj.”
I Vaš sin je u nogometu. Kako njemu ide?
“Sin je u nogometu, da. Bio je pet godina u Hajduku, ali se onda nešto ohladio pa je sada ovdje u Orkanu. Nije baš trenutno zagrižen, a hoće li se to promijeniti, ne znam. Prije Hajduka ga je i Dinamo pozvao. Bio je na turniru na Trešnjevci i bio je najbolji igrač i najbolji strijelac tog turnira. Bio je s Marinom koji sada već vrijedi 10 milijuna eura” kaže Žilić pa dodaje:
“Trebao je ići tamo, ali evo, vidite što se dogodilo, bio je pet godina u Hajduku i onda je zaključio da mu se ne da dizati ujutro. To je naporan rad. Baš sam ocu pomagao u vinogradu, kosio sam travu pa me jedan susjed pitao: ‘Je li lakše to ili igrati nogomet? Sigurno je lakše igrati nogomet’. E nije lakše. Rad u vinogradu je rekreacija, uzmeš malo kosilicu i uživaš. Pogledajte Modrića, koliko godina čovjek ne vidi ženu i djecu? Non stop je pod pritiskom novinara. On je u top klubu i kad loše odigra odmah ne valja. Nije to ni lako izdržati kada je sve negativno. Kad ti žena nešto prigovori, bacio bi je dole s balkona, a kamoli kad sve novine pišu o tebi, hahaha.”
Čime se još bavite osim nogometa?
“Trener sam juniora još uvijek u NK Omišu, a radim i na benzinskoj u Dugom ratu ovdje. Iako, nikako mi nije jasno zašto sam rekao da se ostavljam nogometa. Tri dana nisam mogao spavati. Žena mi kaže da nisam normalan, ali ja osjećam da još mogu igrati. Imam ludu volju. Radim noćne smjene i onda odem na trening. To je čista ljubav, ali eto, bila je ta prilika, no ne mogu se pomiriti s time da ne mogu igrati službene utakmice. Ja ću trenirati i igrati mali nogomet, neću stajati, ali nitko ne zna što je službena utakmica, taj naboj, trema,…”, zaključio je Žilić.