Prije 24 godine preminuo je legendarni hrvatski košarkaš Krešimir Ćosić. Povodom obljetnice odlaska jednog od najvećih, u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s tada 32-godišnjim Ćosićem, koji je 1980. dao za list Start.
Prosinac 1980: Blistave igre zagrebačke Cibone na početku natjecateljske sezone kao da su opet aktualizirale staro pitanje: Je li internacionalno priznata vrijednost Krešimira Ćosića presudni element koji bi svaku natprosječnu momčad pretvorio u sjajnu ekipu? Je li Ćosić odlučio da finale svoje karijere odigra u trijumfalnom stilu?
Krešimir Ćosić, 32-godišnji košarkaški as, još jednom potvrđuje današnje opažanje da značajna ličnost, s bilo kojega područja djelovanja, kad se nađe u sredini koja je zaslužuje, naprosto majeutički djeluje na nju, izmamljujući iz ljudi koji je okružuju njihove najbolje sposobnosti.
Bilo bi, naravno, pretjerano tvrditi da je Ćosićev dolazak u zagrebačku Cibonu jedini načinio preokret u njezinu načinu igre i izveo tu momčad na visinu na kakvoj ona, možda, nikad do sada nije bila. No, on je, u najmanju ruku, značajno uvećao Ciboninu prijašnju prednost koja se sastojala najmanje od dva čimbenika: izvanserijskog trenera Mirka Novosela i vrlo solidne ekipe, u kojoj je i nekoliko reprezentativaca.
Ćosić je, povrh toga, donio, ne samo u Cibonu nego i u Zagreb, jednu psihološku vrijednost koju zamalo nismo zaboravili još otkako je iz te sredine otišao Nikola Plećaš: on je postao ličnost s kojom se poistovjećuju deseci tisuća navijača, napose mladih ljudi. Vjerujem da neću pretjerati ako kažem da je s Ćosićem Zagreb opet stekao dio sportske samosvijesti, toliko potrebne u ovim posnim sportskim vremenima u gradu.
Razgovarali smo s njime ovih dana u prostorijama Cibone.
Igrači vašeg iskustva i vaših godina, Šolman npr., ostavljaju u igri prije svega dojam rutine. Unatoč tome što su vam 32 godine, igrate s puno mladenačkog žara i strasti.
Počeo sam igrati u prvoj ekipi ranije nego bilo koji od mojih vršnjaka. Već sam 1964. igrao za prvu ekipu Zadra, ’66. za reprezentaciju. Često sam mijenjao klubove i stil igre. Cijelo vrijeme igrao sam od gušta. Da je košarka za mene čisti profesionalizam, sve bi bilo drukčije. Ovako prilagođavam bavljenje košarkom sebi i ostajem entuzijast.
Vaše veliko iskustvo sigurno vam je omogućilo stvaranje osobne sportske filozofije, košarkaškog creda.
Vise uživam u igri nego što pokušavam zagorčati život protivniku, tako da igram slobodnije nego uz neku nepotrebnu malicioznost. Drago mi je kad protivnik igra dobro. Želim dobiti, ali nisam spreman služiti se svim sredstvima, i poraz ne shvaćam tragično. Ne igram tako da nekoga povrijedim, ali često ima grubljih trenutaka. To je tako: treba igrati ili ostaviti košarku. Za mene s izlaskom na teren brige prestaju: tada se igra.
U nekom dječačkom smislu?
Ne znam može li se govoriti o dječačkom žaru u 32. godini, ali ja sam uvijek tako prihvaćao košarku. Bilo je prigoda kad sam mogao biti vrlo dobro plaćen, a igrao sam gotovo bez centa. Uvijek sam smatrao da igrač ima izbor hoće li od nekog kluba izvući sve što može ili pokušati dobiti sve što se može. Meni je najvažnije dobro se zabaviti i dobiti. Sve drugo – kad dođe…
Nakratko sam uvijek gubio. Da je bilo koji od mojih kolega potpisivao moje ugovore, dobio bi više od mene na godinu ili dvije, ali ne bi izdržao koliko sam ja izdržao.
Možete li analizirati faze u promjenama vašega stila?
Koristilo mi je što sam košarkašku karijeru počeo u Zadru, košarkaškom gradu, u ekipi koja igra lepršavo, tehnički dotjerano. Nije bilo drugoga centra višeg od dva metra, tako da sam se nesmetano razvijao. Igra se u Zadru nije toliko mijenjala s obzirom na same trenere: uvijek je ostajao kontinuitet zadarskoga košarkaškog duha, a igralo se nekako napamet.
Nema te košarkaške teorije na svijetu po kojoj se protivnički visoki igrači mogu valjano čuvati, kad sam samo ja bio viši od dva metra. No, igrao sam uz Josipa Đerđu, koji je, uz Ivu Daneua, za mene bio najbolji jugoslavenski košarkaš. Igrati s njim značilo je ne razmišljati ni o čemu. Stjecao sam samopouzdanje, iskustvo, razigravao se. U vrijeme kad je Pino odlazio u Italiju, već sam puno više driblao i izvlačio se vani, a imao sam cijelo vrijeme i dobar šut.
U Americi ste se, nakon toga, sigurno više posvetili koncepciji, teoriji igre…
Ne samo teoriji. To je kompletno drukčije iskustvo. Teorija i praksa zajedno. Obrana, taktika napada, puno rada na detaljima tehnike: lopta ljepše leži u ruci. Ukratko: kompletirao sam se. Imao sam europsko iskustvo slobodnog razvoja, i koristio sam se novonaučenim elementima koliko su mi odgovarali. Više sam izlazio izvan reketa, svojim sam suigračima stvarao prostor ispod koša. Kad me čuva prvi obrambeni igrač, a ja se maknem od koša, imam izbor: gađati ili ući, a protivnik nema najboljeg skakača ispod svoga koša. Time se narušava njihova koncepcija i otvaraju prostori za taktiziranje. Povratak u Zadar bio je nova faza. Morao sam kao tehniko tražiti odgovarajuće mjesto sebi kao igraču. Pokušavao sam prenijeti iskustva američke taktike i tehnike u europske uvjete.
Što je, po vama, bitna američka oznaka u košarci?
Puno su bolje školovani.
Je li to, često, i zbog drila?
Da. Treneri pretvaraju igrače u ono što njima, trenerima, treba. No, to je za njih normalno. U profesionalce godišnje prijeđe pedesetak igrača, a ima 2700 amaterskih ekipa. Ne omogućuju igraču slobodan razvoj. Tehnika se toliko razvila da je postala sama sebi svrha, a nije, prije svega, put k pobjedi.
Pomalo čudno. Svoju sistematičnost ne usmjeravaju osnovnom cilju: pobjedi.
Točno. Toliko imaju iskustva, toliko se posvećuju taktici, nadigravanju, da često zaboravljaju osnovnu stvar: postići koš. Kad u razvoju taktike primijete odsutnost osnovnog cilja, treneri se vraćaju na nešto staro. No, u tom eksperimentiranju dolaze do novih iskustava.
U analizi faza vašeg razvoja zaustavili smo se na povratku u Zadar.
Došla je faza u kojoj je centar trebao igrati ravnopravno s ostalima. Tada je već protivnicima bilo vrlo teško čuvati Zadar. Ja bih se izvlačio vani, reket je ostajao slobodan. Čim reketom šaraš, protivnička krila zabijaju se ispod koša i nemaju kontranapada. Nakon toga godinu dana bio sam u vojsci i godinu dana kažnjen zbog tih prijelaza. No, ne bih sada o tome. Nastavio sam u Olimpiji nakon dvije godine.
Koliko ste tom stankom izgubili?
Kad sad na to gledam, nisam ništa izgubio, ali u ono doba jesam. Izgubio sam osjećaj rada s ekipom. Počeo sam s Olimpijom raditi neposredno nakon povratka s europskog prvenstva u Liégeu. Nisam imao vremena pripremiti se za te nove zadatke, čak ni jedno ljeto.
Koliko ste osobno zadovoljni onim što ste pružili kao tehniko, kao savjetnik.
Zadovoljan sam, ali je velika razlika između Zadra i Ljubljane. Ne toliko zbog mene samog koliko zbog okolnosti. U Zadru sam znao sve: igrače, trenere, upravu, znao sam tko će mi pomagati, a tko, možda i nesvjesno, praviti poteškoće. Mogao sam predvidjeti ne samo normalni učinak igrača, nego i tko će kako odigrati kad zagusti i u tim situacijama nismo gubili. U Ljubljani nisam poznavao te vanjske okolnosti. Stavljao sam kriva opterećenja na krive igrače.
Postojala je opozicija, ne toliko protiv mene, koliko naslijeđena opozicija protiv “onih bivših”. Ako dođeš u ekipu koja je osrednja i zadovoljna time, onda se ta ekipa može dobro pripremati. No, kad osrednji tim želi biti velik, sve što je bilo dobro lani sad može biti loše. Mislim da sam ipak za sobom ostavio dobru perspektivu. Značajni igrači vratili su se iz vojske, neki su bili samo posuđeni drugim klubovima, probijali su se mlađi.
Nije bilo zle krvi kad ste odlazili?
Ne, ne. Sve smo jasno dogovorili. Dvije godine primao sam na svoju glavu pogreške od kojih devedeset posto nije nastalo mojom krivnjom. Ekipu sam morao trenirati na tartanu, na parketu nisu mogli izdržati ni pola sata. Bio je to za mene nerješiv problem, kao da imaš automobil s tri kotača i tražiš četvrti, a oni odgovaraju: “Dat ćemo ti šolde, oboji ga u plavo.”
Na račun igrača koji su trebali doći otpuštao sam druge, a novi nisu dolazili. Nakon dvije godine rekao sam da mogu ostati ako se točno provede plan pripreme. To nije uspjelo, nije doveden još jedan trener kojega sam tražio: Lazar Lečić. Želio sam da rade i slovenski treneri, što je najpametnija dugoročna politika. Stvari se nisu razvijale kako sam želio i na kraju sam rekao: “Ja za to živaca nemam.”
Ne mogu normalno provesti pripreme jer sam morao na Svjetsko prvenstvo u Manillu, a iz iskustva sam znao da se bez mene neće dovoljno raditi. Ja, koji sam talentiraniji od njih, nisam ništa mogao postići bez rada, a oni su pokušavali.
Nakon toga otišli ste u Italiju.
Kao stranac morao sam se posebno dokazivati. Teško je igrati s puno talijanskih reprezentativaca. Najbolji igrač u njihovoj reprezentaciji bio je, s obzirom na strance, tek treći u klubu. Takvog igrača nisam mogao trenirati kao što, npr., Kićanović trenira Marića. Te je godine najbolja talijanska ekipa, Gabetti, propala, zbog toga što su imali tri talijanska reprezentativca i dva stranca. Nikako se nisu mogli dogovoriti.
I sam sam se opet morao mijenjati, i kao čovjek i kao igrač. Trebalo je davati dosta koševa, a ne pucati puno – tu su domaći igrači. Nakon godinu dana, kad su vidjeli kako igram, sve je bilo u redu. Puno sam razmišljao o taktici: Talijani kopiraju Amerikance, a nemaju te kvalitete, pa je onda muka. Amerikanci igraju passing game: svih se pet igrača kreće i svi dodaju. Talijani igraju istim načinom, ali ne znaju svi dodavati. Igraš, igraš, lopta dođe do krivog i završi u autu. Bio je to za mene i dobar test za živce, da vidim kako mogu podnositi druge igrače u ekipi.
Što ste zaključili?
Nije bilo problema: dvaput smo osvojili prvenstvo Italije. Zaključio sam da se mogu prilagoditi i toj sredini, što mi je pomoglo kad sam došao u Zagreb.
Godinama poznajete Mirka Novosela. Pretpostavljam da je vašem dolasku prethodio detaljan dogovor o tome što vi možete, želite i trebate pružiti Ciboni.
Novosel daje opće odrednice, a na meni je hoću li otići pola koraka lijevo ili desno. Igraču Kićanovićeva kalibra ne moraju se objašnjavati detalji. Više smo razgovarali o ekipi, kakav bih utjecaj trebao vršiti.
Cibona ima dobru ekipu: Nakić i Knego reprezentativci su, Petrović i Pavličević žele biti stalni reprezentativci. Tu ja ne mogu igrati čistog šutera.
Ekipa je bila vrlo statična u napadu, nitko nije protrčavao kroz reket, često ni u situaciji kad bi mogli dobiti loptu. Protrčati kroz reket znači otvoriti put onome koji dolazi poslije tebe. Kad prvi ne protrči, svi stanu. Posebno je važno da razigravam bekove: često su dva beka bili OUR za sebe, prednja linija OUR za sebe.
Nije bilo povezanosti, posebno u pressingu. Lopta se gubila već dok bi se došlo do centra. Zato smo željeli razbiti odnos dva-tri i uvesti dva-jedan-dva: Nakić i Knego ispod koša ili na krilu, a ja bih prihvaćao lopte od bekova. Mislim da smo u tome uspjeli.
Ne zabrinjava li vas, možda, baš to što sada sve tako idealno štima? Neće li prvi kiks biti fatalan?
Igramo izvrsno. Mislim da smo čak mogli dobivati s većom razlikom, ali to, valjda, Mirko nije htio. Cibona je igrala, igrala, a nikad nije osvajala prvenstva. Kad bi se sad pobjeđivalo s 50-60 koševa razlike, igrači bi mogli dići nos i nakon dva hladna tuša to se više ne bi dostiglo.
Nadamo se da nećete biti previše skromni i priznati da vaše ambicije nisu samo osvajanje domaćeg prvenstva nego i značajna uloga u budućem Kupu europskih šampiona. Tu je već ove godine i Kup kupova – izvanredan test.
Kup kupova ove je godine iznimno jak. Čini mi se da je najjači do sada: sudjeluju dvije talijanske ekipe, među njima Emerson, koji vodi u prvenstvu bez poraza. Ljutim se i u našem prvenstvu na bekove čim se poremeti ritam igre. Morat ćemo igrati optimalno, čak i uz pristrane suce.
Igrači znaju dići ruke, reći: “Pristran je.” Pristran, pa što onda? O tome kakav je sudac govorit ćemo poslije. Iako je ove godine Kup šampiona slabiji, jer je Real slab, a Bosna igra bez Mirze Delibašića, dogodine bi konkurencija mogla biti izuzetno jaka: opet se natječu i Sovjeti.
Cibona u ovom trenutku ima niz sretnih okolnosti koje joj idu na ruku, pa nekako izgleda: sad ili nikad.
Slažem se da sve ide Ciboni na mlin: izvrsni navijači, odlična dvorana. No, za definitivne ocjene o snazi Cibone ipak bih pričekao završnicu Kupa kupova.
Vaše 32 godine nameću globalno pitanje: kako gledate na svoj životni put? Neće li nastati praznina kad prestanete igrati?
Ne vjerujem. Mislim da ću uvijek nešto raditi u košarci, iako ne znam koliko ću imati živaca za ozbiljniji angažman. U ovim godinama igrača najteže pogađa ako počne previše kalkulirati što će poslije raditi. Imam dosta vremena, puno čitam, pratim razna zbivanja, želim završiti studij ekonomije u Americi čim prestanem igrati. Potrebno mi je još nekoliko mjeseci do diplome.
U Jugoslaviji ću pokušati završiti studij engleskog i talijanskog. Prestati igrati neće biti nikakva tragedija. U vojsci isprva nisam nikamo izlazio, jer su mi tek trebali sašiti uniformu po mjeri. Tada sam baš uživao: znao sam da navečer nemam kamo poći, niti mi bilo tko može doći.
I nije mi bilo teško bez košarke. Nekad ti zbilja dođe drago napraviti pauzu. Određivanje trenutka prestanka aktivnog bavljenja košarkom danas nije toliko određeno kondicijom. Više od 80 posto vodećih američkih profesionalaca stariji su od 33 godine. Ja neću igrati do posljednjeg atoma snage. U jednom ću trenutku reći: “E, sad mi je dosta.”
Ne želim se unaprijed opteretiti planovima. Radit ću u Zagrebu malo s juniorima, organizirat ćemo pokoji kamp. U svakom slučaju, toliko sam toga proživio da bavljenje košarkom sigurno neće ostaviti u meni gorčinu.
Čak ni pojedini konflikti koje ste imali?
To su trenutni problemi. Čovjek nauči malo više o ljudima.
Neće li se u jednom trenutku postaviti dilema između bavljenja košarkom i profesije stečene na fakultetu?
Ne. Uvijek se za nešto najprije mora kako treba pripremiti, pa makar to poslije i ne radio. Kad mi se nešto ponudi, ja već znam jesam li za to spreman. Brzo odlučujem o takvim stvarima. Teškoće toleriram do
određene granice, no kad nešto odlučim, spakiram kufere i odoh ja. Gotovo.
Analizirate li ponekad i sami svoj temperament?
Pa, volim biti smiren. No, na terenu je drukčije. Nisam balavac, znam točno što treba učiniti da bi se dobila utakmica. Dogodi se da neki od suigrača počne praviti probleme. Ne možeš ti na terenu reći: “Oprostite, molim vas, hoćete li biti malo ljubazniji!”
Jedan američki football-trener rekao je: “Svaka utakmica ima pet do šest odlučujućih momenata.” To važi i za košarku. Tko zgrabi te momente, dobiva utakmicu. U normalnom ritmu svatko od nas može pogoditi koš, no u presudnim trenucima treba pravilno reagirati, a tu trener ne može pomoći.
Ja podnosim da mi svaki igrač sve kaže, i u šali i ozbiljno. Ali, u tim ključnim trenucima neću da čujem nikakav razgovor. Zaveži i radi svoje. To je moja prednost kao iskusnog igrača. Jednome sam lijepo rekao: “Jesi li ikad osvojio Balkansko prvenstvo?” On šuti. “Ma, jesi li ikad bar Balkansko prvenstvo osvojio? Pa, što ćeš ti meni govoriti? Koje mi to iskustvo možeš prenijeti? Koju filozofiju hoćeš prodati u ovih nekoliko sekundi? Ne mogu te čak ni slušati. Preuzmi ovo i gotovo!”
Mislim da je Cibona uspjela stvoriti izvrsnu ekipu u kojoj to funkcionira. Svaki od njih ima svoje malo ja. Ja to poštujem, no ipak ću se radije izderati na njega nego izgubiti utakmicu ili prvenstvo. I publika će zaboraviti to deranje, ali izgubljeno prvenstvo neće.
Puno suprotnosti. U razgovoru ste smireni, u igri puni žara, brzo donosite važne odluke, no o njima možete mirno razmišljati.
Često se mučim sa sitnicama, a ove krupne stvari, to odlučiš, i što ćeš…
Razgovarao: René Bakalović (Start, 1980.) Prenosi: Index
