U spomen na velike radničke prosvjede koji su se održali u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, taj datum se diljem svijeta obilježava kao Međunarodni praznik rada. Prosvjedovalo je oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Chichagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Trebalo je proći nekoliko desetljeća dok su se radnici, prvenstveno u demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za svoja prava sporazumijevajući se s poslodavcima uz posredovanje države. U totalitarnim režimima i nerazvijenim državama radnici su bili zaštićeni samo deklarativno, a u stvari su bili izrabljivani za boljitak države.
U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi put obilježen još 1890. godine kada su radnici također tražili prava sažeta u zahtjeve tri osmice. U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
U neovisnoj Hrvatskoj 1996. godine Sabor je donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, to je izmijenjeno 2001. godine kada je službeni naziv izmijenjen u Praznik rada.