Emilija o “potopu” Roka na Eurosongu: “Srbija i ostali susjedi su bili autentični, kod nas se kaznio estetski dio”

Da ćemo u subotu na velikoj pozornici Eurosonga u Tel Avivu gledati našeg predstavnika Roka Blaževića, nažalost, nije se ostvarila jer Roko i skladba “The Dream” nisu osvojili dovoljno glasova za ulazak u finale.

Nastavlja se tako loš niz za hrvatske predstavnike na ovom prestižnom natjecanju na kojem smo prolazak u prvih pet zadnji put ostvarili 1999. kada je u Jeruzalemu Doris Dragović u finalu zauzela četvrto mjesto s pjesmom “Marija Magdalena”, koju je napisao bračni par Vjekoslava i Tonči Huljić. Hrvatska je u finalu bila 2016. i 2017. godine kada su nas predstavljali Nina Kraljić, odnosno Jacques Houdek. Prije toga četiri se godine, od 2010. do 2013., nismo uspjeli kvalificirati, a 2014. i 2015. nismo ni sudjelovali. Hrvatske u finalu nema, ali naši susjedi iz regije; Slovenija, Sjeverna Makedonija, Albanija i Srbija plasirali su se u finale.

U čemu smo pogriješili ovaj put, što trebamo popraviti kako bismo Hrvatskoj vratili sjaj Eurosonga i u čemu su naši susjedi bili bolji pa su uspjeli ući u finale, Večernji je upitao Emiliju Kokić:

Emilija kaže da je Eurosong show od kojega gledatelj očekuje da ga “nahrani” na tri razine; prva su oči, zatim uši i duša, odnosno srce. Zbog čega smo ostali bez plasmana u finale, Emilija objašnjava ovako:

– Roko ima sjajan vokal, lijepo je otpjevao pjesmu, pjesma je vrlo korektna. Pretpostavljam, ne znam, ali pretpostavljam, da su glasači kaznili estetski dio. Odnosno, nedostajalo je to da vam nešto bude vizualno zanimljivo, novo, da probudi strast, da vas razveseli i iznenadi. To je taj scenski moment. Moje osobno mišljenje je da zlatna krila nisu bila privlačna. Nije mi bilo novo ni zanimljivo. Tri dečkića sa zlatnim krilima nisu ništa moderno – rekla je i nastavila:

– Mora se dogoditi spoj jednog, drugog i trećeg. Vizualno je iznimno važno jer to nije festival ni koncert na kojem slušate svog omiljenog pjevača pa da samo uživate u tim pjesmama. Eurosong je nepredvidiv, zahtijeva autentičnost. Postoje i mišljenja kako je natjecanje često namješteno te da ima manipulacije s glasovima, na to Emilija gleda ovako:

– Ja tvrdim da tako ljudi opravdavaju svoj neuspjeh. Zašto meni nije palo na pamet tako nešto tvrditi? Kad čovjek ima dobar rezultat, onda mu ne pada na pamet da kaže da nešto s festivalom nije u redu. Kad nešto ne prođe dobro, onda tražimo u koga bismo mogli uprijeti prstom.

Kako je to Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Sloveniji pošlo za rukom ove godine ući u finale, a nama ne, čime su to pridobili naklonost publike?

– Ja bih rekla da su autentični i stvarni. Ja se prošlogodišnje pobjednice Nette bojim i imam poriv pobjeći od nje jer me plaši, ali ona je takva – kroz smijeh će Emilija i dodaje:

– Ona je sto posto takva, tu nema fejkanja. Dođu primjerice rokeri koji imaju maske i odvale to što su imali – oni su sto posto takvi. Je li Roko sto posto čovjek koji nosi krila? – upitala se Emilija.