“Stalno razmišljam što bi bilo da nisam ispucao tu nesretnu loptu… A govorio mi je brate, daj jednu na mene”

Jednu od najdirljivijih priča, priča o gubitku jedne strane i nikad zaboravljenom prijateljstvu s druge, napisao je prošle godine, kada smo obilježavali 10 godina od tragične smrti Hrvoja Ćustića, bivši reprezentativac Danijel Subašić.

12. Anđela nema već 11 godina, ali nismo ga nikada zaboravili. Vrijeme je da se sjetimo ovih dubokih riječi njegovog kolege i “brata”.

Ima tome nekoliko dana, baš na dan kad je prije deset godina nastradao, u misli mi je došao moj pokojni prijatelj Hrvoje Ćustić. Tek sam se vratio iz Amerike, mučio se sa snom, prevrtao se po krevetu jer nisam mogao zaspati, mučio me ‘jet lag’ i pred zoru mi je on pao na pamet. I razmišljam onako sam za sebe, što bi bilo da tu nesretnu loptu nisam ispucao baš prema njemu, nego na drugu stranu, u aut… Možda ne bi nastradao. Zašto je sudbina baš tako htjela?

A stalno mi je govorio: ’Brate, ispucaj koju loptu na mene, nemoj stalno na Terku ispucavati’. Što ću, imali smo dogovor u svlačionici da dugim loptama tražim baš Želimira Terkeša koji je bio naš najbolji napadač, ali ponekad sam pokušao pronaći i Hrvoja.

I eto, baš taj put sam je ispucao prema njemu. Sudbina, ništa drugo nego nesretna sudbina…

Drago mi je da Hrvoje nije zaboravljen i da su mnogi obilježili deset godina od njegova stradanja, no tog 29. ožujka on je još bio živ. Odigrali smo do kraja tu utakmicu, a kasnije osluškivali vijesti, nadali se i molili da sve bude u redu s njim. I ta je nada u nama tinjala sve do 3. travnja, kad su nam javili da je Hrvoje preminuo.

Nakon te kobne utakmice s Cibalijom svi smo se trebali okupiti kod mene jer je moja djevojka Antonija slavila rođendan. I okupili smo se, ali nikome nije bilo do slavlja, samo smo sjedili u tišini, prepričavali što se dogodilo na utakmici i čekali vijesti iz zadarske bolnice. Nakon nekog vremena došao je Ante Mitrović i rekao nam da su liječnici optimistični, da su prognoze dobre i da će s Hrvojem sve biti u redu. To nas je malo utješilo, ali nažalost samo za kratko. Dva dana nakon operacije Hrvojevo stanje se pogoršalo i na kraju je završilo tako kako je završilo. Teško mi je svaki put kad se sjetim tog dana, te tužne, pretužne vijesti koja nas je sve skupa zatekla i rastužila. I danas se pitam zašto je tako moralo završiti…

Hrvoja znam otkad sam počeo igrati nogomet, imali smo super odnos, bili smo baš dobri prijatelji. On je bio kapetan juniora Zadra, igrao je špicu, zabijao je puno golova, ali je po potrebi igrao i lijevog bočnog, i u veznom redu, ma što god je trebalo. Uvijek je bio zahvalan igrač, dobar za momčad, za atmosferu u svlačionici… Mi smo te sezone igrali jako dobro, sve je bilo super do tog kobnog dana i do te nesretne situacije. Bili smo super klapa, a kad si u malom klubu, to neko zajedništvo te drži da budeš još i bolji. Svi smo ga jako voljeli i odmah smo se dogovorili da ćemo na prvoj sljedećoj utakmici svi istrčati na teren u majici s njegovim likom, a ja sam se zarekao da ću je ispod dresa nositi sve do kraja karijere.

Tako je bilo do sada, a tako će biti i ubuduće. Nosio sam je i kasnije u Hajduku, i sad u Monacu, i u Ligi prvaka, i na Europskom prvenstvu, a nosit ću je i na Svjetskom prvenstvu.

Moj Hrvoje će zauvijek biti uz mene, i to ne samo na majici, nego i u srcu. Počivaj u miru, prijatelju…, napisao je Subašić za 24sata.hr.