Dr. Mazalin: “Razapinjemo čovjeka koji vrlo vjerojatno nije u potpunosti ni svjestan, a time ni kriv za svoje neobično ponašanje”

Rijetki su oni koju su ovih dana nisu pogledali neki video ili pročitali neki članak o osebujnom liječniku iz Obrovca. Postala je to tema dana. Šok, zgražanje, nevjerica i podsmijeh bili su najčešće reakcije koje su ti brojni prilozi izazivali. Snimke, koje više nalikuju ‘Skrivenoj kameri’ ili ‘Monty Pythonu’ zbunile su i zabavile mnoge, izazvavši brojna reagiranja i komentare javnosti, ali i stručnih i mjerodavnih tijela, piše za 100 posto dr. Milan Mazalin.

Pljuštale su šale, duhoviti komentari, kritike, osude, zgražanje, prozivanje krivaca. I moje prve reakcije su bile slične, jer kritika, nerazumijevanje, podsmijeh, sasvim su ljudske reakcije. Ali podsjetih se i slogana: “Ljudski je zatvoriti oči – hrabro je otvoriti ih i pomoći”. Moglo bi se to primijeniti i u ovom slučaju i reći da je ljudski ismijavati, sprdati, kritizirati i okrivljavati, ali da bi isto tako bilo ljudski sagledati činjenice, proanalizirati, naći rješenja i pomoći.

Svakojaki komentari u razgovorima uz kavicu su prihvatljivi, ali jesu li prihvatljive reakcije i ‘nereakcije’ institucija, stručnih službi kako sada tako i u vrijeme koje je prethodilo medijskom teatru, koje se razlikovalo samo po tome što za to nije znalo svekoliko pučanstvo.

Ono što me zasmetalo odmah nakon prvotne zgroženosti i podsmijeha je spoznaja da razapinjemo čovjeka koji vrlo vjerojatno nije u potpunosti ni svjestan, a time ni kriv za svoje neobično ponašanje.

Ne treba biti veliki stručnjak da se to pretpostavi, što znači da bi prije svega trebalo napraviti stručnu procjenu stanja, a tek onda krenuti s osudama i sankcijama. A upravo u osudama i sankcijama smo mi najbrži, poglavito ako mislimo da ćemo sebe na taj način abolirati od krivnje.

Posebno me zabrine kad čujem da će Liječnička komora poslati svoje izaslanstvo da ispita slučaj. Samo se sjetim njihovih izvještaja iz Metkovića… Poručio bih kolegama da svi mi možemo postati dr. G.J., a i svim ljudima da mogu postati čovjek G.J. Prije nego se počne mahati s prekidom ugovora, ukidanjem koncesije, oduzimanjem licence, trebalo bi vidjeti što se ovom čovjeku dogodilo nakon toliko godina rada i mogućih životnih nedaća. Procijeniti treba li pomoć, skrb, liječenje, bolovanje, mirovinu… A tek onda vidjeti ima li osnova za kazne i sankcije.

Ono što najviše plaši u ovoj priči je činjenica do ovo stanje traje duže vrijeme, a da nitko nije adekvatno reagirao. Pitanje je radi li se o nemaru ili cijeli sustav nije ustrojen dovoljno dobro da bi ljudi, koji rade u njemu znali kada i kako reagirati. Jer kad pokušavam sagledati tko bi sve mogao biti suodgovoran, dođem do prevelikog broja ljudi, da bi se moglo reći kako se radi o neradu ili nestručnosti samo nekih pojedinaca.

U tom lancu mogućih odgovornih mogu se naći mnogi: od doktorovog izabranog liječnika, kolega s posla, Doma zdravlja, Grada, HZZO-a, Ministarstva zdravstava pa do socijalne službe, policije…

Reklo bi se da ne postoje jasno definirani načini postupanja u ovakvim i sličnim situacijama. To su situacije koje zahtijevaju brzu i učinkovitu reakciju, a ne rigidni administrativni pristup koji se može rastezati unedogled i prouzročiti nepopravljive štete.

Iz perspektive liječnika obiteljske medicine teško mi je kompetentno analizirati cjelokupni sustav (ali on je očito nedorečen) pa bih se osvrnuo na naš dio suodgovornosti u ovakvim situacijama.

Zadnjih godina, rekao bih i decenija, sve se više zanemaruju preventivni i periodički sistematski pregledi na kojima se provjerava zdravstvenog stanje, a time i radna, vozačka i svaka druga sposobnost pojedinca. Sve veća odgovornost prebacuje se na obiteljske doktore, koji uz sva ‘prava i obaveze’ koje imaju, trebaju u hodu i paušalno prosuđivati je li netko sposoban za rad, vožnju ili nošenje oružja. A kada procjene da postoji problem, trebaju pacijente samoinicijativno proslijediti ‘tijelima gonjenja’, preuzimajući na sebe bijes pacijenata zbog gubitka određenog prava. U tom kontekstu razmišljam što bih ja trebao, mogao i znao napraviti da je dr. G. J. bio moj pacijent i nisam siguran da znam jasan odgovor.

Zato bi morali prestati s politikom da ‘vrč ide na vodu, dok se ne razbije’ i ozbiljnije i odgovornije graditi sustav kontrole i prevencije, jer mislim da je pogrešno čekati da se nešto loše dogodi, a onda analizirati uzroke i ispravljati greške.

Pri tome se te korekcije najčešće odnose samo na ono što se konkretno dogodilo, a bez ambicije da se preveniraju i drugi mogući propusti.

Nakon gledanja televizijskog priloga i čitanja brojnih članaka koji su preplavili sve novine i portale, pomislio sam kako današnji mediji, koje se često može opisati kao pedeset nijansi žute, ne prežu ni pred čime samo kako bi privukli pažnju javnosti. Ipak, kada sam odvagnuo argumente, zaključio sam kako je ipak nužno objavljivati takve priče, jer kod nas se stvari prečesto pokrenu tek nakon objave u medijima, a do tada glave u pijesak pa kako bude. A s obzirom na brzinu promjena u našim strukturama i institucijama, bojim se da će u medijima još dugo najmodernija biti crno-žuta kombinacija.