Dijana je diplomirala na zadarskom Sveučilištu unatoč borbi sa zloćudnom bolešću: “Ljudi kojima sam vjerovala su me napustili, a moj dečko je tražio novu djevojku”

Ovo nisam učinila nikad, niti sam ikad željela svoj život iznositi javno, ali danas zbog neizmjerne sreće koju osjećam želim ispričati svoju priču – ovim riječima započela je svoju ispovijest 28-godišnja Dijana Bačani iz okolice Ludbrega, koja je diplomirala psihologiju na Sveučilištu u Zadru usred najveće životne bitke sa zloćudnom bolešću.

Svoja razmišljanja i poruke podijelila je na svojoj Facebook stranici:

“U 27. godini oboljela sam od karcinoma debelog crijeva, i ni na trenutak nisam pomislila da je moj život stao, tog ponedjeljka 24. 4. 2018 godine. Željela ja to ili ne život se okrenuo naglavačke. Neorganizirani život, fakultetske obaveze nezavršene, i plus dobila sam doživotnog (ne)prijatelja. Ali moj život i dalje je izgledao isto, izlazila sam s prijateljima, pila pivo, čak i zapalila pokoju cigaru, smijala se glasno, ne pokazujući nikom bol i nemoć koja se skrivala iza njega. Promijenilo me, odjednom život gledaš drugačije, drugačije vidiš sunce rano ujutro, drugačije vidiš ljude. One koji te sažalijevaju i one koji nikad nisu dozvolili da mi ijedna loša stvar prođe kroz glavu. Bolest me naučila vjerovati kako je samo maleni postotak vrijedan. Znaju oni koji su. Nisu mi govorili da me razumiju oni koji su ostali, ali od njih sam crpila snagu, njima sam se vraćala i oni su uvijek bili tu. Zbog njih je sve ovo danas, jedna “točka na i”, i jedan završetak velikog dijela mog života i početak nečeg novog i velikog. Zato ne trošite svoje vrijeme na prijatelje i kolege koji su negativni, koji vas osuđuju i sišu energiju. Prestanite tražiti izgovore da zadržite te toksične ljude u svom životu. Neprocjenjiv je osjećaj obećavati drugima da će sve biti u redu, i da ću ja biti u redu, zaista ni na trenutak ne pomišljajući da bi moglo biti ikako drugačije.

U isto je vrijeme drugi dio mene odlazio 28 uzastopnih dana gore dolje Bukovec – Zagreb, kako bi ispunila ono što je mog (ne)prijatelja trebalo maknuti od mene, radiokemoterapija. Zahvalna sam na divnim ljudima koje sam upoznala tamo. Znaš da si postigao nešto veliko kad te doktorica i sestra koju sretneš nakon nekoliko mjeseci ne zaborave i budu sretne i pozdrave te s rečenicom “svaka ti čast, o tebi ću pričati svima”.  Nema veće sreće da samo tri dana nakon završetka kemoterapije stojim u dvorani sa svojom mentoricom i komisijom i pričam o eutanaziji… Ironično ali istinito… Diploma koju danas slavimo, tada sam držala u ruci. Nikom nisam dozvoljavala da me sažalijeva, i samo nekolicina ljudi može samo zamisliti što je prošla godina značila za mene. Dogodilo se nešto najljepše i najgore. Prolazilo je ljeto, uživala sam na moru, znajući da nakon toga moram u bolnicu. Samo dan prije odlaska u bolnicu uživala sam na hladnom pivu s ljudima koji su mi danas stranci, ali tada sam vidjela svijet u njima… Sad sam im zahvalna što više nisu dio mog života i što su time napravili mjesta za one s kojima gledam neki novi svijet. Nakon operacije slijedio je četveromjesečni ciklus kemoterapije…

U trenutku moje najveće slabosti i borbe moj dugogodišnji dečko tražio je novu djevojku, ljudi kojima sam vjerovala napuštali su me, dok su ljudi koje nisam poznavala postajali moj veliki oslonac… I nema veze što ću uskoro ponovno ići u bolnicu, ovu sreću nosim sa sobom. Dovoljan je osmijeh mojih roditelja, najveće i najsnažnije stijene koje su se mog (ne)prijatelja najviše plašile. Nema ništa ljepšeg nego vidjeti taj osmijeh. Zavoljela sam tog (ne)prijatelja, otvorio mi je oči, pokazao je ljude koji vrijede i koji će uvijek biti uz mene, a otjerao one koji nisu to mjesto niti zaslužili. Zahvalna sam mu, i ne znam kad će mi opet doći, ali svakako je napravio veliku čistku pogrešnih ljudi u mom životu. Možda ovo nije najgori scenarij koji ste pročitali, ali dovoljan je da budete zahvalni na ljudima koje imate, na prijateljima koje cijenite, na familiji koja vam nikad neće okrenuti leđa, na poznanicima za koje nikad ne znate što vam mogu postati u životu. I na obrazovanju koje nikad ne prestaje. Zato uključite zabavu, smijeh i razigranost u svakodnevni život i one teške stvari će postati barem malo lakše. I zato uživam u životu usprkos mojoj bolesti i to mnogo više nego prije jer kao da je oblak podignut i konačno sam u stanju vidjeti što je zaista važno u životu”, ispričala je Dijana.