Očuvanje života na Zemlji kakvog znamo nije više izvjesno unatoč mjerama koje vlade mnogih zemalja u svijetu poduzimaju, smatra autor nedavno objavljene knjige „Do kuda? Do kada?“ Matko Meštrović, u kojoj se u okviru “povijesnih ograničenja naših spoznaja” bavi i pitanjem “kako probaviti tu strašnu istinu”.
Meštrović (1933.) je u kulturnim krugovima poznatiji kao teoretičar vizualnih umjetnosti, te kao član slavne neformalne umjetničke grupe Gorgona (1959.-1966.) i suosnivač međunarodnog pokreta Nove tendencije (1961.-1975.), nego kao svestrani teoretičar i povjesničar dizajna. Među rijetkima je u Hrvatskoj koji su ozbiljno shvatili prijetnje novog geološkog razdoblja – antropocena. Tako se nametnuo kao nezaobilazan sugovornik uz Dan planeta Zemlje.
Antropocen, jedan od središnjih pojmova ekoloških znanosti u svijetu, u hrvatskim znanstvenim časopisima skromno je obrađivan, a među najrelevantnijim radovima je onaj Matka Meštrovića.
Naziv antropocen postao je posebno važan od 2000., kad su ga nizozemski kemičar atmosfere Nobelovac Paul Jozef Crutzen i američki biolog Eugene Stoermer predložili za oznaku novog geološkog razdoblja, u kojem čovjek po prvi post postaje “geološka sila” i utječe na povijest života na Zemlji.
Promijenit ćemo klimu za sljedećih 50.000 godina
U zadnja tri stoljeća ljudska populacija se utrostručila, a u zadnje stoljeće urbanizacija udeseterostručila, argumentiraju Crutzen i Stoermer.
Za nekoliko generacija čovječanstvo će iscrpiti fosilna goriva koja su nastajala stotinama milijuna godina, a staklenički plinovi povećaju se značajno u atmosferi: ugljikov dioksid za više od 30 posto i metan za više od 100 posto.
Između 30-50 posto kopnene površine transformirano je ljudskim djelovanjem, nestalo je do 50 posto svjetskih močvara, a moru se kroz grabežljivo ribarstvo oduzima do trećine živog svijeta. Sve to može promijeniti klimu za sljedećih pedeset tisuća godina, ističu Crutzen i Stoermer.
Antropocen je geološki prijelaz koji obilježavaju mnogi ekološki prekidi. Njegovo ime znači uništavanje utočišta ljudima i drugim bićima, pa je Zemlja puna i jednih i drugih izbjeglica, kaže američka filozofkinja Donna Haraway i ističe da je „naš zadatak da antropocen učinimo što je moguće kraćim i blažim“.
Unutar Međunarodne unije geoloških znanosti jedna je potkomisija prihvatila Crutzenov i Stoermerov prijedlog, ali ga Unija još nije službeno potvrdila. Ostalo je neodređeno od kada počinje antropocen: od početka obrade tla prija 12 tisuća godina, od pojave parnog stroja 1784., kad je počela agresivna upotreba fosilnih goriva, ili od nuklearne probe iz 1945., kada počinje “veliko ubrzanje svijeta”.
Nositelj žive misli
Može na prvi pogled izgledati neobično da se Meštrović, koji je po formalnom obrazovanju povjesničar umjetnosti, bavi antropocenom, dok se u geoznanstvenim i ekološkim krugovima u Hrvatskoj ime tog pojma gotovo ne izgovara.
No, Meštrović je u svom interdisciplinarnom bavljenju svijetom uočio da je pitanje “okoline” neodvojivo od dizajna, što potvrđuje njegova ključna knjiga “Teorija dizajna i problemi okoline” (1980). Još za studija, sredinom pedesetih prošlog stoljeća, postao je afirmirani likovni kritičar, a sredinom šezdesetih prelazi u novoosnovani Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), u kojem se nekoliko godina bavi informacijsko-komunikacijskim poslovima.
Za to vrijeme postao je jedna od ključnih osoba u organizaciji Novih tendencija, umjetničke manifestacije koja se održavala u Zagrebu od početka šezdesetih do sredine sedamdesetih, a koja je nastojala povezati umjetnost sa znanosti i tehnologijom. Zahvaljujući pokretu Nove tendencije Zagreb postaje važno središte nove europske i svjetske umjetnosti.
To je bila stvar u nastajanju, živa misao je bila nasušna potreba, spontano nikla u različitim dijelovima Europe i još nije bila okupljena, prisjeća se Meštrović, koji je istodobno bio most između Novih tendencija i umjetničke grupe Gorgona.
Meštrović je bio suosnivač studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i predavač na njemu, a zatim profesor teorije dizajna na međufakultetskom studiju pri Arhitektonskom fakultetu. Krajem osamdesetih bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske, a karijeru završava kao znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu, na kojem ima status emeritusa.
Predispozicija da se uoči što je bitno
Meštrović kaže da je presudna u njegovom životu bila problematika industrijskog oblikovanja ili dizajna, koji se javlja pedesetih godina a postaje žarišna točka 60-ih godina.
Imao sam predispoziciju da uočim što je bitno. Bilo mi je jasno da oblik ne može postojati sam po sebi, on na ovaj ili onaj način izrasta iz neke situacije. Od pojave ideje do konačne industrijske primjene ne može samostalno djelovati ni jedna disciplina, objašnjava.
Historijat dizajna u Hrvatskoj nažalost nije napisan, a ozbiljna prepreka tome je uništena akumulirana dokumentacija na oba važna mjesta na kojima je stvarana: u CIO-u, koji je počeo raditi u zgradi kod Muzeja za umjetnost i obrt na tadašnjem Trgu maršala Tita, koji je u tranziciji prodan privatniku; i u prostorijama ULUPUH-a na Starčevićevom trgu, u koje je HOS ušao 1991. i sve pobacao u smeće.
Postojala je golema građa i mnoge knjige najuglednijih dizajnera u svijetu s njihovim potpisima. Cijela povijest te discipline je nestala, rezignirano dodaje.
Svjedok prvog Dana Zemlje
U svojoj prebogatoj karijeri, Meštrović ima i neposredna iskustva s prvim Danom planeta Zemlje, od kada, kaže, datira njegov osviješteni interes za ”prirodu”. Svjedok je prvim masovnim studentskim demonstracijama u svijetu koje su nastojale promijeniti ljudsko ponašanje i potaknuti promjene u politici.
Kada je na putu za svoj studijski boravak na sveučilištima u Los Angelesu (UCLA) i Bostonu (MIT) 22. travnja 1970. sletio u potonji, dugo su stajali i čekali na pisti, ali nisu znali razlog.
Tek smo kasnije dobili objašnjenje da su na pistu polegli studenti-prosvjednici koji se bore za zaštitu okoline, kaže Meštrović i dodaje da je taj događaj, kao i boravak na američkim sveučilištima, bio presudan za formiranje njegove orijentacije.
Na sveučilištu MIT (Massachussetts Institute of Technology) ponikao je i tim znanstvenika koji je izveo kompjutorsku simulaciju eksponencijalnog rasta ekonomije i svjetske populacije upozorivši glasovitim izvještajem za Rimski klub na ograničenost prirodnih resursa (1972). Te okolnosti navele su me da svoju doktorsku disertaciju o historiji i teoriji dizajna usmjerim na probleme okoline. Paralelno, s četvoricom kolega u Zagrebu izradili smo 1975. godine za Rimski klub studiju „Problemi okoline i društveno-ekonomski odnosi u suvremenom svijetu“, prisjeća se Meštrović.
Pravo ime je kapitalocen
O tome kako poima prirodu, za koju kaže da ni danas nema jednoznačan odgovor, najprije upućuje na svoju poeziju, pa navodi primjere iz svakodnevnice. Do jučer nije bilo lastavica, a čitao sam da je pčele „prevarilo“ lažno proljeće, da su izišle i masovno uginule. Međutim, laste su došle tek kad se poboljšalo vrijeme, jutros, kaže za vrijeme našeg razgovora proteklog utorka.
Na njegovo shvaćanje prirode, kaže, snažno je utjecalo utopijsko djelo „News from Nowhere“ („Vijesti iz nigdjevlja“) engleskog umjetnika, pisca i dizajnera Williama Morrisa.
Prije 150 godina to je djelo za naše stoljeće smatralo da mora donijeti prijelaz „komercijalnog ropstva u slobodu“. Naime, ljudi koji žive tako da prirodu, živu i neživu, gledaju kao jednu stvar, a čovječanstvo kao drugu, nastojat će i prirodu učiniti svojom robom jer smatraju da je ona nešto izvan njih, prenosi Morrisove misli.
Zato Meštrović ima rezerve prema terminu antropocen. On uvažava argumente da čovjek postaje sila koja mijenja prirodu, ali ne čovjek kao subjekt, nego „čovjek u funkciji kapitala koji postaje destruktor“. Možda bi to novo geološko razdoblje trebalo nazvati kapitalocen, dodaje.
Ako geološko razdoblje “kojim dominira čovjek” ugrožava opstanak samog čovjeka, onda je u toj dominaciji ključno ono ne-ljudsko. To izaziva veliku sljepoću, veliku ignoranciju pa i zloću prema prirodi, kaže Meštrović i parafrazira riječi pape Franje da Crkva mora biti ponizna. „Čovjek mora biti ponizan, ne pred Crkvom, ne s Crkvom, nego pred prirodom. I treba se prestati razdvajati od prirode kao da nije njezin dio“.
Za ekonomiju ne-rasta
U svojoj novoj knjizi „Do kuda? Do kada?“ (Hrvatska sveučilišna naklada, 2018), Meštrović navodi tvrdnje kako se između čovjeka i prirode postavila ekonomija kapitalizma koja je postala “naša religija”.
Imate banalnih primjera za to. Šta se najviše govori pred Uskrs na televiziji? Kolika je bila potrošnja prošle godine i kolika će biti ove. Gdje je tu Isus, gdje je tu Bog? To je apsolutna deformacija, zaključuje.
Budući da je ekonomija naš najaktivniji odnos prema prirodi, u kojem je priroda svedena na resurs, pitamo ga kakva je ekonomija prihvatljiva u antropocenu?
Upućuje na ekonomiju “ne-rasta” francuskog teoretičara Sergea Latouchea, prema kojem “treba napustiti dogmu ekonomskog rasta i usmjeriti se prema društvu umjerenog obilja”. Meštrović podsjeća da je 2016. zagrebački Institut za političku ekologiju objavio intrigantu knjigu ‘Odrast’, koja se bavi ekonomijom ne-rasta.
Tvrdi da u okviru postojeće ekonomije nije moguće postići zaustavljanje klimatskih promjena. Svjetske vlade su priznale da ono što one poduzimaju ne jamči naš opstanak. Australska vlada, pritisnuta temperaturama koje su dosezale 50 stupnjeva, i u kojoj su divlji konji umirali od poremećaja u smjeni godišnjih doba, priznaje da su te obaveze neostvarive, da su prognoze krive i da se zatopljenje ne smanjuje nego povećava, kaže.
Na drugoj strani svijeta 52 polarna medvjeda upala su u naselje, ali nitko nije objasnio šta to znači, konstatira sa žaljenjem Meštrović.
Jedan od prevrata u povijesti Zemlje
Zašto svijet ozbiljno ne shvaća opasnosti? Meštrović ističe dva razloga. Prvi je što je svijet u rukama kapitala koji radi što je za nj najisplativije.
Drugo, smatra da ukidanje “lažnih nada” zahtijeva veliko intelektualno i emocionalno znanje. Pozivajući se na teorijske rasprave, u svojoj knjizi ističe da je prvo dostižno, ali da je drugo mnogo teže steći.
Emocionalno prihvatiti nadolazeću katastrofu, postići shvaćanje da elita neće racionalno odgovoriti na devastaciju ekosistema, jednako je teško prihvatiti kao i našu vlastitu smrtnost, ističe u knjizi.
Međutim, istina je neumitna. Planet je organizam koji prolazi evoluciju kao i sve drugo. Danas se nalazimo na jednoj od kritičnih točaka i prevrata koje je Zemlja više puta prošla u svojoj povijesti, i u kojima su doslovce izbrisane brojne vrste, navodi Matko Meštrović i zaključuje: U ovom povijesnom trenutku ljudi nisu proširili svijest da bi se mogli popeti na sljedeću evolucijsku prečku, piše Net.
