Silvana Mezić, udomiteljica dječaka koji je preminuo kod biološke majke kojoj je bio oduzet zbog zanemarivanja: “Koliko još djece treba umrijeti ili biti osakaćeno fizički i psihički?”

“Nadzor ne znači ništa, neučinkovit je. Nakon teških propusta, otkaz i oduzumanje licence jedina je mjera koja će zaštititi djecu.  Da li sam ja u pravu kada mislim, da je gđi Burčul i njenom timu dat otkaz umjesto nadzora 2016.god. dijete bi danas vjerojatno bilo živo”, kaže nam Silvana Mezić, koja ovim putem upućuje javno pismo prije svega ravnateljici Centra za socijalnu skrb Zadar Vesni Burčul, a onda i ostalim djelatnicima kao i javnosti.

Naime, Silvana je šest godina bila udomiteljica 9-godišnjem dječaku s DiGeorgeovim sindromom. Dječak je preminuo u kolovozu 2017. godine u splitskoj bolnici nakon ozljede mozga koju je zadobio uslijed pada na pločice tijekom školskih praznika koje je provodio kod biološke majke na otoku Ugljanu. Odluku da dijete može provoditi tri mjeseca s biološkom majkom kojoj su oduzeta dva djeteta donio je Općinski sud na temelju mišljenja zadarskog Centra za socijalnu skrb. Silvana kaže kako je užasnuta reakcijom odgovornih te bi stoga htjela upoznati javnost sa slučajem preko  pisma koje prenosimo u cijelosti:

“Prekrasno je što postoji sindikat za djelatnike socijalnih radnika koji će se boriti za njihova radnička prava. Gdje je sindikat za prava djece na život? Koja taj isti život gube zbog propusta tih istih djelatnika?

Ganutljivo je vidjeti kako su djelatnici stali da obrane svoju ravnateljicu i sebe. Koliko je od tih djelatnika bilo u priči o čuvenom timu koji je sjeo i mirne savjesti odlučio zajedno s ravnateljicom da se dijete s posebnim potrebama, koje je prošlo nezamislive muke, što zbog bolesti, što zbog teškog zanemarivanja, izdvoji iz udomiteljske obitelji i smjesti u dom u Brezovici, dakle u instituciju?

Kakva je osoba gđa. Burčul (neka odgovori sama) koja je htjela super senzibilno dijete izdvojiti iz obitelji gdje je bio voljen, gdje je ostvario ogroman napredak, u instituciju?

Odluka je još monstruoznija jer je daleke 2011. godine upravo gđa. ravnateljica, koja je tada bila socijalna radnica, zajedno s psihologom, svojim očima svjedočila u kakvom je strašnom stanju dijete bilo, da je čak prestao rasti. Tada je centar donio odluku da se djeca oduzmu majci.

Kako se zove osoba koja u javnosti predstavlja program deinstitucionalizicije (to nije samo program u Hrvatskoj već i u svijetu), a istovremeno radi suprotno. Kako se zove takav čovjek koji jedno misli i govori a drugo radi?

Ako je Ministarstvo poništilo tu odluku, to znači da je cijeli tim zajedno s ravnateljicom donio krivu odluku. Što to govori o njihovoj stručnosti?

Slučajno sam ja udomiteljica koja je mogla doći do medija. Što bi se dogodilo da medija nije bilo, dijete bi završilo u instituciji. Ako gđa. Burčul ima takvo dobro mišljenje o instituciji zašto sama ne ode u jednu od njih?

Taj isti tim koji se se sad bori za svoja prava u pet godina ni jednom nije obišao dijete!

Nakon medijske halabuke centar je, po ne znam koji put, dobio nadzor i samo tri dana nakon toga socijalna radnica opet pravi iste greške, ne obavještava me o odlasku djeteta u posjet majci?

U tri godine, koliko je dijete bilo u Zagrebu, ni jednom nitko od djelatnika nije nazvao ni jednu od institucija u kojem je dijete pohađalo rehabilitacijski program da provjeri situaciju?

Da, dragi djelatnici, vi imate svoja prava, ali imate i svoje obveze koje ne izvršavate.

Koliko puta se nitko od djelatnika centra nije pojavio na sudskom ročištu, kako je sutkinja uopće mogla imati pravu sliku o cijeloj situaciji, da bi mogla donositi odluke?

Na koncu, ako se maknemo od moje priče, nije li istina da centar u Zadru godinama stvara afere, jednu lošiju od druge i da je de facto non stop pod nadzorom. Pa centar sačinjavaju ljudi, ne događaju se propusti po duhu svetome, što je to što ne valja? Nije li to već smijurija, pa njima je nadzor poput maskembala. Novi nadzor, nova rošada djelatnika, iz jedne sobe  prelaze u drugu, još više papira, još gore po djecu jer  novom djelatniku treba vrijeme da se upozna sa slučajem. Oni tako reći ne poznaju djecu o kojima donose tako dalekosežne odluke.

Ja sam nakon zadarskog centra surađivala s dva centra u Hrvatskoj, s onim u Zagrebu i s onim u Ivanić gradu. Mogu reći samo pohvale. U ta dva centra ja sam ostvarila ono za što su centri i zaduženi: prava, pomoć, a najvažnije ljudskost.

Kada sam se 2011. godine odlučila postati udomiteljicom, umjesto da od zadarskog centra dobijem informacije koje su mi bile potrebne (dječiji doplatak, pelene) ja sam te informacije skupljala po ulici?

Što reći o rečenici koju je vaša kolegica, socijalna radnica zadužena za to dijete izrekla kada smo se dijete i ja pojavili u njenom uredu, umorni nakon puta Zagreb-Zadar, da bi izvršili administrativne zadaće:”molim vas, sljedeći put nemojte doći s djetetom“!! Napominjem da je to dijete mirno sjedilo u uredu i crtalo i nije smetalo toj birokratskoj bravuri. Došavši iz u Zagreba u Zadar, ja nisam bila u mogućnosti pronaći baby sitericu i ne mogu shvatiti da je jednoj socijalnoj radnici, k tome i ženi, zasmetalo izrazito mirno i susretljivo dijete. Vjerojatno se i ta djelatnica sada bori za svoja prava.

Ja bih ovdje mogla nabrajati do u beskonačnost takve priče. Trebalo bi napisati priručnik “Kako preživjeti centar u Zadru!”

Ali sad dolazimo do horora. Dosad su svi akteri bili živi pa su i propusti podnošljivi.

Nakon pokušaja da se dijete smjesti u instituciju, ja sam, zbog straha da se to ne ponovi, prestala aktivno upozoravati centar da je majka opasna po dijete. Razlog zašto su oni mene htjeli maknuti nije moj odlazak na put i ostavljanje djeteta kod rodice. Mala digresija, ako analizirate tu tvrdnju i ta rečenica pokazuje stav centra prema udomiteljima. Dakle oni smatraju da udomitelj ne smije otići na put? Dijete je bilo zbrinuto, ja sam u to vrijeme živjela u zajedničkom prostoru s kćerkom i zetom, a rodica je dio obitelji koju je dijete obožavalo.

Centar se hvali sa stručnim timom na čelu s psihologom? Jesam li ja u pravu kada tvrdim da ako psiholog napravi krivu procjenu, to ima dalekosežne posljedice. Unatoč mojim upozoravanjima da je majka opasna po dijete, a taj zaključak sam izvela na osnovu toga da ona u šest godina nije napravila nikakav pokušaj promjene ponašanja u odnosu na dijete. Ako ga je ona teško zanemarivala, a jeste, jer joj inače ne bi oduzeli djecu, i ako je ona nakon toga odbijala bilo kakve pokušaje rehabilitacije koje je centar nudio i dalje pokazivla brutalnost, sebičnost i ne brigu, zašto to nitko od djelatnika nije “čuo”?

Nije, jer bi to značilo da bi se morali pokrenuti, izaći iz svoje zone mrtvila, apatije, ne zainteresiranosti. Razlog zašto su me htjeli eliminirati nije moj odlazak na put već moj aktivizam koji nije bio zbog toga što sam se ja htjela igrati socijalnog radnika, već zbog toga što sam bila zabrinuta za dijete. Ja sam to dijete voljela.

Nakon te medijske halabuke ja sam, polumrtva od straha za to dijete, zašutjela. Dijete je po preporuci tog famoznog tima i po sudskoj odluci odlazilo kod majke na školske praznike (zimske, proljetne, ljetne).

Ako je psiholog zaista stručan nije li on trebao pratiti znakove pokraj puta koji su upućivali da je dijete u opasnosti? Dijete dolazi s jednih praznika bez oba prednja zuba?

Dijete dolazi s proljetnih praznika od samo osam dana izgladnjelo (nije htjelo jesti kod majke), kod mene jeste.

Majka se rastavila i pronašla novog ne adekvatnog partnera, ne javlja se centru pa centar od mene traži kontakt?

Majka traži djecu za praznike, a onda zove mene da ih ja čuvam jer da ona to ne može? Iako sam o tome obavijestila centar, oni donose odluku da dijete može otići u posjet?

I tako smo ljeta  2017-te došli do tragičnog kraja. Kada je cijela Hrvatska gorjela u požaru, to je dijete gorjelo u vrućici. Neurorizično dijete po kojeg  visoka temperatura može biti pogubna. Majka u kući nije imala toplomjer. Pretpostavljam da danima uopće nije ni registrirala vrućicu. Što je dijete radilo na nogama s tom visokom temperaturom? Zatim je pao, razbio glavu i umro.

Dijete je umrlo ne zato jer se to svima moglo dogoditi već zbog nemara, ne kapaciteta, ne brige, ne sposobnosti majke. Ali, da li sam ja u pravu kada kažem da je ona tu manje kriva, jer ona je takva kakva jest i zato i postoje socijalni radnici i centri da se ovakve stvari ne bi događale i da bi se zaštitila djeca od ovakvih, nazovi majki.

Što je rekao psiholog osvrnuvši se na smrt djeteta? Citiram:”to se svakom moglo dogoditi”. Da, to se svakom moglo dogoditi u teoriji, ali se dogodilo majci koja je prije toga to dijete upropastila, koja se nije mijenjala, koja, po svojim riječima, za to dijete nije osjećala ništa i koja je željela da tog djeteta nema.

To se svakom moglo dogoditi! Što da je dijete, ne dao Bog, umrlo u mojoj kući, meni bi sigurno oduzeli licencu. Kako znam? Pa ako su meni kao udomiteljici koja se izuzetno potrudila oko djeteta, htjeli oduzeti dijete iz čiste osvete i demonstracije moći, pritom ne misleći na dijete, što bi učinili u tom slučaju? Što je značila rečenica gđe. Burčul:”mi znamo koliko ste vi učinili za dijete, ali ipak ide u Brezovicu?

Dakle, s jedne strane imamo udomiteljicu koja nije završila psihologiju ali je ispravno “snimila” da je majka opasna po dijete i psihologa na čelu s timom koji je procijenio suprotno. Za izvršiti procjenu takve majke nisu potrebne nikakve škole već samo malo zdravog razuma. Prvo pitanje koje je postavio policijski inspektor, koji ništa ne zna o socijalnom radu, ali upotrebljava mozak, bilo je:” kako je moguće da je dijete poslano takvoj majci na čak tri mjeseca?”

Na kraju, kako utvrditi da li je tim na čelu s psihologom ne stručan ili samo ne zainteresiran? Ili jedno i drugo? Socijalni se radnici tuže na male plaće. Što je s naknadama udomitelja?  Socijalni se radnici tuže na loše uvjete? Što je s uvjetima udomitelja koji nemaju mirovinsko, koji su izloženi agresiji poludjelih i neuračunjivih roditelja?

Gospodo, zbog posljedica vaših krivih odluka umiru djeca. Koliko još djece treba umrijeti ili biti osakaćeno fizički i psihički? To se svakom moglo dogoditi? Pa čak da je ta rečenica i točna, nije najstrašnija greška, već ne zainteresiranost, hladnoća, autizam koji pokazujete. Nema nikakvoga osjećaja odgovornosti jer osoba koja je odgovorna, ona se prvenstveno samopropituje, a kod vaših replika ništa se drugo ne očituje nego briga za vlastito uhljebljenje.

Što je s mojim uhljebljenjem? Ja godinu dana nisam mogla raditi, meni je trebalo vrijeme da se oporavim od te strašne priče. Kako preživjeti smrt djeteta kojeg ste voljeli, ima li išta strašnije od toga? Iako sam ja bila u Zagrebu, a dijete na otoku kad se to dogodilo, ja sebe propitujem nisam li pogriješila što sam zašutjela od straha da ga opet ne pošalju u instituciju. Do kraja života će me proganjati slika na autobusnom kolodvoru u Zagrebu kada je odlazio s majkom, njenim novim partnerom i bratom na otok. Znate li što je izrekla moja prijateljica, promatrajući taj prizor (uvijek sam nekoga vodila pri susretu s majkom, kao svjedoka, jer je imala običaj praviti ispade):”jadan naš M…, ja njima ne bih povjerila ni mačku na čuvanje”!

CZSS u Zadru je mislio drugačije. Sve je vodilo prema tragediji. To dijete nije imalo nikakve šanse. Negativni programi oko njega su bili jači. Kakvo je to društvo koje omogućuje da umiru djeca? Ako su djeca budućnost, da li društvo uopće ima tu istu budućnost? S jedne strane se tužimo kako natalitet pada, a s druge strane ne štitimo djecu koja su nam povjerena?

O tome bi trebali lamentirati članovi tima i gđa. Burčul. To je dijete bilo jedna predivna duša. Žao mi je što djelatnici centra to nisu prepoznali.”