Krešo Ćosić danas bi proslavio 70. rođendan: “Ja sam iz najljepšeg grada na svijetu, kolijevke hrvatske košarke”

Legende nikada ne odlaze, i baš zato legenda o Kreši ne blijedi. Još za vrijeme igračkih dana za Ćosića, govorili su kako je bio daleko ispred svog vremena. Ni danas u njegovu slučaju vrijeme nema presudnu ulogu, Ćosićeva neupitna veličina u hrvatskoj košarci i njegovo naslijeđe trajat će vječno.

Puko nabrajanje svega što je u igračkoj karijeri osvojio, šest prvenstava Jugoslavije, četiri kupa, tri olimpijske medalje, četiri sa svjetskih ili čak sedam s europskih prvenstava može dati pravu sliku o Ćosiću samo ako se uz taj sportski dio zna o kakvom je posebnom čovjeku bila riječ i ako se povuče vremenska paralela. Jer Ćosić je zaista bio daleko ispred svog vremena. U tome su se svi slagali, kako njegovi suvremenici i oni koji to promatraju s vremenske distance.

Ćosić je rođen u vrijeme kada je bivša Jugoslavija kao i veći dio Europe još osjećala teške posljedice Drugog svjetskog rata, davne 1948. Rođen je u Zagrebu gdje je njegov otac (porijeklom iz Dobropoljane na Pašmanu) radio, ali se njegova obitelj preselila u Pulu. Kada je imao dvije i pol godine vratili su se u Zadar.

U Zadru je i odrastao. Godina 1962. izrazito je značajna za zadarsku košarku kao godina u kojoj se prvi puta na tadašnjem betonskom igralištu u Jazinama pojavio visoki, izrazito mršavi, skromni momčić. Krešo Ćosić. Kasnija ikona zadarske košarke.

Već kao tinejdžer 28. studenoga 1964. debitirao je za seniore Zadra na Zimskom prvenstvu u Kumanovu, u pobjedi nad Rabotničkim 65:62.

Tih šezdesetih godina se rodila legenda o Ćosiću, centru koji je to bio samo visinom i pozicijom, čovjeku koji je mogao pokrivati svih pet pozicija. Igraču koji je košarci dao drugu dimenziju.

Nastupajući za reprezentaciju Europe na festivalu košarke u Beogradu upoznao je finskog košarkaša čija ga je tehnika impresionirala. Kari Limo pojasnio mu je kako je tehniku usvojio na Brigham Young Universityju u američkom Provu. Tako je krenula priča o Ćosićevu odlasku na studij u SAD 1969. U Provu je još više košarkaški napredovao, a tamo je i postao mormon, sljedbenik Crkve Isusa Krista Svetaca posljednjih dana. Stigla je zatim i prva titula prvaka svijeta s reprezentacijom 1970. Nizanje reprezentativnih uspjeha se godinama nastavljalo.

Ćosić je bio Europljanin koji je otkrio Americi da se i na Starom kontinentu igra vrhunska košarka. U prosjeku je imao 19,1 koš i 13 skokova po utakmici što je rekord Brigham Young Universityja. Za kojeg se još sportaša poput Ćosića može reći da je zbog njega sagrađena nova dvorana. Na BYU-u izgradili su novu dvoranu kada su shvatili da dotadašnji kapacitet od desetak tisuća gledatelja ne može primati sve one koji su željeli gledati Ćosića.

Za vrijeme studija u Provu bio je prvi strani igrač izabran u All American momčad (najbolja momčad neprofesionalaca).

Bio je i draftiran u NBA ligu što se tada za Europljane činilo kao znanstvena fantastika, 15 do 20 godina prije nego će prvi Europljani u toj ligi ostaviti pravi trag. Portland Trail Blazersi su ga 1972. izabrali u desetoj rundi kao 144. pick drafta, a godinu kasnije i Los Angeles Lakersi kao 84. pick u petoj rundi drafta. No, čini se kako se zovom NBA lige nije mnogo zamarao. Želio je igrati doma, za svoje klubove, za reprezentaciju, osvajati trofeje.

U BYU-u su 2006. umirovili dva dresa, jedan koji je nosio legendarni igrač Boston Celticsa Danny Ainge, drugi je Ćosićev s brojem 11.

Ukupno je Ćosić osvojio šest naslova prvaka Jugoslavije (pet sa Zadrom i jedan s Cibonom) te četiri kupa (jedan sa Zadrom i tri s Cibonom). No, njegovi suvremenici kažu kako je najbolje godine karijere proveo u inozemstvu, što u SAD-u, što u Italiji. A dok je i bio u tadašnjoj domovini doveli su ga političari raznim potezima. U jednom razdoblju bilo je čak to da je istovremeno bio trener Olimpije i igrač Zadra što je vjerojatno bio presedan svoje vrste. Nije im bio po volji jer se nije uklapao u kalupe.

Za reprezentaciju Jugoslavije u kojoj je debitirao 1967. odigrao je čak 303 utakmice, 60 više od prvog pratitelja Dražena Dalipagića. Nastupio je na petnaest velikih natjecanja. S četrnaest osvojenih medalja za Jugoslaviju na velikim natjecanjima uvjerljivo je najtrofejniji od svih hrvatskih košarkaša, najbliži mu je bio Željko Jerkov s devet, koliko je zajedno u reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske osvojio i Toni Kukoč.

Životni put Ćosić je završio na diplomatskoj dužnosti u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, kao savjetnik.„Mogao je izabrati unosni trenerski ugovor, veliki novac, ali izabrao je raditi za Hrvatsku”, otkrila je Krešina supruga Ljerka.

Sada već davne 1995. godine, u 47. godini preminuo je Krešo u bolnici “John Hopkins” u Baltimoreu, nakon kratke borbe s teškom bolesti.

1996. godine ušao je u Kuću slavnih košarkaša kao tek treći ne-amerikanac u povijesti. Hrvatski nacionalni košarkaški kup u njegov spomen od 1998. nosi naziv Kup Krešimira Ćosića, a 2002. posmrtno je za životno djelo dobio Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”. Deset godina nakon njegove smrti u Zagrebu je imenovan trg po njemu, Trg Krešimira Ćosića, kod Doma sportova. U Zadru jedna ulica nosi njegovo ime, kao i nova košarkaška dvorana na Višnjiku.