Ivica Vidulić brončani. Vijest koja se poput munje proširila Zadarskom županijom, Dugim otokom. U Žmanu, u Vidulićevim dvorima, u rodnom mjestu Ivice opća radost traje i traje. Mami Dani, sestri Ani, tetama, barbi i rodbini upućuju čestite prolaznici uz jak stisak ruku. U Zadru, gradu u kojem je „svestranus“ Ivica proveo desetak godina kao polaznik vrtića, osnovne i srednje škole, mobiteli i telefoni ne prestaju zvoniti. Prijatelji obitelji i mnogobrojni poznanici upućuju riječi zahvale rodici Jasminki na izmjernoj ljubavi koju je pružila Ivici u njegovom odgoju, vodivši ga na teninge, u pomaganju i savladavanju školskog gradiva.
A otac Jure, još je pod šokom od sreće. Naša lipota i dika, naš sin Jure bacio je koplje 20, 76 metara, okitio se brončanom medaljom na Svjetskom atletskom prvenstvu osoba sa Down sindromom daleko od rodnog zavičaja Žmana na dalekom otoku Atlanskog ocena, Madeiri. Nepojmljivo, nadodat će vidno raspoložen otac Jure.
– Moj Ivica nije u životu bacio neku alatku u dalj, a o koplju da i ne govorimo. Osim na treningu u posljednje vrijeme uz edukaciju trenerice Marije Šango, kaže otac Jure.
Uz nikakve uvjete u odnosu na finskog pobjednika Veetia Mustalahtia i Afrikanca Leomarda Bailey, nositelja srebrne medalje, Jure je uspio popevši se na pobjednički tron ostvarivši od nemogućeg moguće. Međutim, bez trenerice Marije Šango, njegovih prijatelja, kolega Filipa Kulonje, Kristofora Rašina, raspoloženih pilota, te ostalih dragih osoba stvorivši pozitivnu i pobjedničke atmosfere, uspjeha ne bi bilo.
Tekst: Nenad Marčina
Foto: Jure Vidulić
