Danas u profesionalnom sportu vlada kronična nestašica strpljenja. Svi žele instant-rezultat — vrijeme za uhodavanje mora biti svedeno na minimum ili se uopće ne tolerira. Osim kod stvaranja kemije u momčadi, strpljenja nedostaje i ondje gdje je ono još potrebnije: u razvoju igrača. Proces koji je nekoć bio ekvivalentan trajanju fakultetske naobrazbe, danas se sveo na razinu ubrzanog tečaja, piše Telegram.
Dojučerašnjim juniorima uistinu će se dati prilika u prvoj momčadi, ali ako nakon godinu-dvije ne ispune sva očekivanja — koja su u većini slučajeva pretjerano ambiciozna — struka će od svog pulena dignuti ruke te će sutradan netko novi zauzeti njegovo mjesto. Tako će igrač, koji je tek prešao svoju dvadesetu, već biti obilježen kao propali talent i morat će svoj put krčiti kroz klubove iz nižih razina.
Prije su se talenti dijelili na one koji brže i one koji kasnije sazrijevaju, a sada na one koji sazru brzo i one koje sazru prekasno. Međutim, ipak se pronađu slučajevi kada klub pokaže strpljenje za svoje štićenike unatoč većim zastojima u razvoju.
Pogledajmo priče Partizanova Vanje Marinkovića i Zadrova Lovre Bašića, čije dosadašnje karijere vežu mnoge sličnosti, čak im se i rođendani gotovo preklapaju. Bašić će 9. siječnja navršiti 24 godine, a Marinković dan kasnije 22. Iako su obojica u prvoj polovici 20-ih, imate osjećaj da već čitavu vječnost nose dresove svojih matičnih klubova.
Obojici su od starta nametnuta velika očekivanja: od Marinkovića se očekivalo da zamijeni Bogdana Bogdanovića i bude sljedeći veliki izdanak crno-bijele škole koji će skoro pa sam pobijediti Crvenu zvezdu, dok je Bašić trebao postati onaj koji će prekinuti veliku sušu u Zadrovoj produkciji igrača, a pored toga je, zbog svog iznimnog osjećaja za asistenciju, navukao pozornost šire hrvatske javnosti kao potencijalno rješenje vječnog problema razigravača u reprezentaciji.
Teret kapetanske vrpce
U ljeto 2015. njihovi treneri napravili su im medvjeđu uslugu, i to kakvu. Suprotno svim postulatima igračkog razvoja i logike, Marinković i Bašić su, praktički kao tinejdžeri, postavljeni za kapetane svojih momčadi.
Marinković je s 18 godina postao najmlađi kapetan u Partizanovoj povijesti, dok je mlađi od Bašića svojevremeno bio samo Giuseppe Giergia, i to prije više od pola stoljeća. Biti kapetan starijim suigračima već je samo po sebi nezahvalan zadatak, a kada se pogleda impresivna lista kapetana kroz trofejne povijesti ovih dvaju klubova, pritisak je eksponencijalno narastao.
Marinković i Bašić tada su bili pod posebnim povećalom navijača — od njih se očekivalo da kao kapetani isporučuju odmah te se osuđivala svaka loša predstava, a bilo ih je napretek. Dvojica mladića u najosjetljivijim godinama nisu se mogla fokusirati samo na ulogu na parketu i vlastiti napredak, već su, barem nominalno, imali zadatak držanja reda u svlačionici; biti spona između igrača, trenera i sudaca te ostale dužnosti na koje ih obvezivala vrpca.
Nije slučajno da Partizanova škola izbaci deset solidnih igrača dok u istom razdoblju Zadar kroz svoj pogon dobije, ako bude sreće, eventualno jednog.
Svo to opterećenje uvelike je utjecalo na njihove igre, stoga su tu sezonu posve razočarali. Marinković je u ABA ligi za 21,8 minuta na parketu prosječno ubacivao 6,1 poen, uz vrlo loš šut za tri od 25,5 posto, što zvuči još gore kada se zna da je trica trebala biti njegovo glavno oružje. Bašić je, pak, na parketima regionalne lige provodio samo 13,2 minuta za 3,8 poena i 3,1 asistenciju, također uz nimalo impresivne postotke šuta (31,7 posto za dva i 31,9 posto za tri).
Ta je sezona bila razočaravajuća i za Partizan i za Zadar, stoga su dvojica mladih kapetana mogli biti idealni žrtveni jarci za uprave u slučaju kompletnog resetiranja za novu sezonu, ali struka je odlučila nastaviti s njihovim razvitkom. Vrlo brzo im je oduzeta vrpca, ali to nije utjecalo na njihov status na parketu; dapače, rasteretilo ih je.
I tu su se njihovi putovi počeli razilaziti.
Marinkovićeva eksplozija
U godinama koje su uslijedile Marinković je počeo pružati sve više sve boljih utakmica. Njegov napadački repertoar postupno se širio, a u obrani je bivao sve čvršćim, da bi ove sezone konačno počeo prikazivati svoj puni potencijal u kontinuitetu. Pogledajmo što kažu brojke: u sezoni 2016./17. podigao je prosjek poena na 8,2, a šut za tri na visokih 41,4 posto. Lani je prosjek poena još malo podebljao (11,3), dok mu je trica pala na 36,1 posto, ali uz znatno veći broj pokušaja, time i pogodaka.
Na početku ove jeseni Marinković je potpuno eksplodirao. Konačno se pokazalo da se višegodišnje ulaganje u njegov razvoj isplatilo — danas Marinković više nije jednodimenzionalni igrač koji samo čeka prostor da šutne tricu. Ranijih godina Vanja je bio toliko ovisan o šutu da je mogao otići i preko 30 ako je baš bio ludo raspoložen, ali zato idućih pet utakmica ne bi prešao ni 10.
O tome koliko je s vremenom obogatio način igre možda najbolje govori podatak da je pretprošle sezone u ABA ligi šutirao svega 2,6 dvica po utakmici, a u samo tri navrata ih je šutnuo više od četiri. S druge strane, u prvih šest službenih utakmica ove jeseni samo jednom je imao manje od šest pokušaja za dva, a prosjek minuta na parketu neznatno je veći (31>27). Vanja je danas mnogo agresivniji prema obruču: igra više s loptom u ruci, sudjeluje u pick igri, istrčava kontre do kraja, utrčava u reket u igri pet-na-pet, napada prodorom, iznuđuje bacanja… Na taj način osigura si desetak poena na utakmici, a onda ostatak dođe preko ubojitog šuta, ovisno kakav mu je dan.
Ništa od ovog ne bi bilo moguće da je ostao mršavko od prije nekoliko godina. Premda je po prirodi tanašan, Marinković je radom u teretani i pravilnom ishranom uspio povećati mišićnu masu do te mjere da bez problema može izdržati kontakt u izletima pod obruč, o čemu je prije mogao samo sanjati.
Bašićevo stagniranje
S druge strane, Lovre Bašić i danas izgleda kao da mu je 17. Premda forever seventeenizgled čovjeku može donijeti razne pogodnosti, u profesionalnoj košarci to znači da ste osuđeni biti vječni junior.
Mora se priznati da je i Bašić pokazao napredak u napadanju obruča, ali gotovo zanemariv — on se više toliko ne libi napasti prostor koji se otvori unutar perimetra, ali čim obrana krene zatvarati prilaz obruču, on baca neku mješavinu floatera i polaganja od table s dva-tri metra udaljenosti. To su izrazito teški šutovi kod kojih treba pogoditi točan kut, inače se lopta odbija izvan obruča. Ali to je Bašićeva jedina opcija ako ne želi biti poklopljen ili se jednostavno odbiti od čuvara kao od električne ograde.
Pogledajmo što kažu brojke: pretprošle sezone ništavnih 0,5 šutiranih dvica po susretu za 12,1 minutu, ali tada se mogao donekle opravdati propuštanjem prve polovice sezone zbog ozljede. Međutim, lani je pokazao tek sitni napredak: 1,7 šutiranih dvica za 17,8 minuta. Ulazak u ovu sezonu pokazao je isti trend, u tri utakmice je svaki put šutirao dvije dvojke. Jedino čime se može pohvaliti je bitno bolji šuterski ulazak u sezonu (lani 28 posto, sada 43 posto), ali zbog premalog broja utakmica upitno je hoće li se i u tom segmentu ponovo sve vratiti na staro.
Dakle, prikazali smo primjere dvojice mladih igrača s relativno sličnom količinom sirovog talenta u koje su njihovi klubovi uložili podjednako vremena, ali je jedan to strpljenje opravdao, dok drugi (još uvijek) nije. Bašić i dalje zna često oduševiti pregledom igre, ali ako pod hitno ne popravi fizikalije, nikada neće dograbiti mjesto startera u Zadru, kamoli nešto više. Marinković je zato preživio sve crne rupe da bi došao do prve opcije u Partizanovu napadu i statusa jednog od najpoželjnijih mladih igrača u Europi, a sreću će okušati i na sljedećem NBA draftu, kao izlazno godište.
Kako su se njihovi putovi razdvojili? Sigurno da mnogo leži u struci — nije slučajno da Partizanova škola izbaci deset solidnih igrača dok u istom razdoblju Zadar kroz svoj pogon dobije, ako bude sreće, eventualno jednog. Prije svega bi se Zadar trebao kvalitetno pojačati u trenerskom osoblju, usvojiti neki produktivan know-how jer samo strpljenje ne može od talenta napraviti igrača.
No, ne treba ni Bašića amnestirati — nitko ne može umjesto njega odraditi sate u teretani. U doba kada proteinski preparati iskaču iz svakog hladnjaka, zaista nije teško pronaći prehrambeni režim koji bi mu povećao mišićnu masu, time i neophodnu snagu, barem u okviru s ograničenjima njegova tijela. Ovako naprosto ne posjeduje ‘alat’ preko kojeg bi ostvario sav svoj potencijal. Krajnji je čas da poduzme taj napor — Bašić je još uvijek mlad igrač, ali vrijeme nikoga ne čeka.
