U velikim je kompanijama koliko-toliko solidno, ali u mnogim restoranima i kafićima radi se za mizeriju, upozoravaju sindikalci.
Obojica Primorci, 50-godišnjaci, konobari. Obojica sa zavidnom konobarskom kilometražom u nogama. I jedan i drugi sa stalnim poslom u restoranu. Sudbine prilično slične, bankovni računi nimalo.
Srpanj i kolovoz, bez ijednog slobodnog dana i s radnim danima od deset do 12 sati, prvom mjesečno donesu 7500 kuna. I drugi se naradi, radi dvokratno, a slobodan je tek nedjeljom poslijepodne. Njegov rad vrijedi 15.000 kuna. Točnije, dvije tisuće eura.
Za razliku od svojeg kolege Primorca, kojeg nije upoznao i koji je ostao vjeran Jadranu, on svoje dvije tisuće eura u džep posprema u Njemačkoj.
– Već sam nekoliko godina u Njemačkoj, u gradu sa sto tisuća stanovnika, pokrajina Mecklemburg-Vorpomern – priča gastarbajter priču Večernjem na letu za Berlin sa susjedom u avionu.
– Supruga ima mizernu plaću, nije se dalo u Hrvatskoj živjeti od sezone do sezone i školovati dvoje djece. Istina, u Njemačkoj radim puno, ali obitelj mi je u Hrvatskoj pa ionako ne bih znao što sa slobodnim vremenom… – zadovoljan je cijelim aranžmanom.
Kako i ne bi, njemački vlasnik svojem je konobaru iz Hrvatske osigurao i stan i hranu, a mjesečni saldo uvećaju i napojnice.
– Pa, to je kao da ima plaću najmanje 3000 eura! – brzo preračunava 50-godišnjak, koji svoj konobarski staž odrađuje na sjeveru našeg Jadrana. Ne žali se ni on. Ima, kaže, sreću da je radni vijek počeo stalnim zaposlenjem u solidnoj tvrtki, koja je preživjela privatizaciju, i kad sezona završi, a restoran se zatvori.
Restorani samo niču
– U mom je restoranu dvjesto sjedećih mjesta. Godinama u špici radim bez slobodnog dana, tek u izvansezoni imam tjedno jedan dan slobodan, a zimi pomažem u firmi gdje zatreba. Sigurno ne radim ništa manje od kolege u Njemačkoj, a pogotovo ne dva i tri puta manje koliko mi ja plaća manja… Zapravo, vjerojatno radim i više od njega, jer kod nas je svake sezone sve manje radnika. Dogodi se i da usred špice sezonac ode, jednostavno kaže da više ne može… Mi stalni onda na sebe preraspodijelimo i njegove stolove i guraj dalje. Ne znam samo dokad. Restorana, pizzerija, fast-foodova… sve je više, anestašica radne snage, pogotovo kvalitetne, sve veća. Mene i sad u rujnu zovu znanci i pitaju znam li nekog konobara, servirku, pomoćnika za kuhinju… – kaže naš sugovornik (podaci poznati redakciji).
– No, kad gledam neke kolege i prijatelje, mogu ipak reći da živim pristojno. Supruga ima solidnu plaću, nemamo djece ni velike izdatke, a navikao sam raditi…
Daleko od toga da ne bi volio u svom novčaniku više novca, ali svjestan je da sa svojom plaćom i situacijom spada u gornju klasu jadranskih turističkih radnika. Složit će se i predsjednica Sindikata Dalmacije, Istre i Kvarnera.
– Ima sreću jer radi na neodređeno, živi u blizini, a primanja, kakva god da jesu, ipak stižu cijele godine. Tako je uglavnom radnicima u većim, ozbiljnim turističkim kompanijama. No, kod mnogih malih poduzetnika, u restoranima i kafićima, radi se po 12 sati dnevno bez dana tjednog odmora za mizeriju, prekovremeni se ne plaćaju, legalno se dobiva tek mrvica više od minimalne plaće, a ostatak na crno. Ako se radnik pobuni ili razboli, taj drugi dio često nikad ne vidi. Pritom mnogi sezonci žive doslovce u šupama i zato mogu reći da ministar Cappelliopravdano proziva poslodavce da povećaju plaće. Ne mogu kompanije ostvarivati stotine tisuća ili milijuna čiste dobiti, a tvrditi da nema za povećanje plaća – poručuje M. Cvitić.