Karakaš o europskom zlatu: “Veliki oslonac bio mi je Kuliš, trener Borika Puntamike, nevjerojatan znalac, radnik i čovjek”

Izbornik U-16 reprezentacije Hrvatske Mile Karakaš govorio je za vrijeme turnira o ostanku na Europskom prvenstvu kao prvom cilju, a na kraju je, zajedno sa svojim košarkašima i najviše zahvaljujući njima, pokorio Europu.

Litva je bila favorit nakon šetnje kroz grupu i osminu finala, potom se pričalo o Francuskoj, koja je u četvrtfinalu izbacila domaćina Srbiju, ali i ona je polomila zube na našima. Za kraj Furija, koju su mnogi vidjeli na najvišem postolju.

Mnogi, ali ne i mlada Hrvatska. Litva, Francuska i Španjolska prve su poraze na EP-u doživjeli tek protiv Hrvata koji su pokazali kako ova generacija zna igra košarku, najbolju, pobjedničku…

“Postojao je određeni strah u stručnom stožeru, puhali smo i na hladno, kako se ono kaže. U svakom trenutku smo ih držali atento. Jedna od rečenica koju smo nekako najviše spominjali na turniru da ne smijemo niti letjeti, niti padati. Bez obzira na rezultat. Prvenstvo je dugo, sedam utakmica u devet dana. Sutra je uvijek novi dan. Zato smo im govorili da bez obzira na poraz, ne smiješ padati u depresiju ili u slučaju pobjede ne smiješ poletjeti. I jedna i druga stvar će te koštati pobjede”, kazao je za Net.hr. Mile Karakaš, koji se po povratku iz Novog Sada u Hrvatsku uputio u kamp na odmor s obitelji.

“Ono što je sve to definitivno olakšalo je moj stručni stožer, stvarno smo super surađivali, razmijenjivali razmišljanja, a onda s druge strane imaš mlade momke, čiji je veći dio zreliji za svoje godine. Tu ima i slučajeva kao što je mali Tišma koji je s trinaest godina otišao od kuće put Madrida u mlađe selekcije Reala. Plus i olakšanje je bilo što su nositelji igre karakterno iznimni momci. Ja znam iz prve ruke kao košarkaš i trener, jednostavno kad ti se potrefi karakterno loš igrač, možeš ti govoriti najbolji je, motivirati ga, raditi svašta oko njega, ali loš karakter je jednostavno loš karakter, nema tu pomoći. To ne dopire do njega”, objašnjava Karakaš i nastavlja:

“Puno je igrača kojima su roditelji bili košarkaši, neki od njih bili su i vrhunski košarkaši, znači i jedno iskustvo od roditelja da će im dati dobar savjet. Također, to znači da nisu ovisni o svojoj djeci, gdje se često zna dogoditi da, nažalost, loša kombinacija gladi za spasom svoje egzistencije preko djeteta i zajedno s menadžerima, čine preveliki teret za mladog košarkaša. Radi se bučkuriš djeci u glavi i teže je utjecati na njih. Moja momčad stvarno je zrela za svoje godine i ono što mene fascinira bilo je pogotovo polufinale i finale, gdje sam ja sa svojim pomoćnikom Stipom Kulišem, na jutarnjem treningu razmišljao da li da radimo neke igrice, pa da ih eventualno malo opustimo da ne budu pod pritiskom. Onda bi skužili da oni nisu niti malo ukočeni, niti malo nervozni, to mi je bilo nepojmljivo”, priča Karakaš.

Nije bilo one moguće dječje ljubomore, svi su disali kao jedan.

Jedan od najupečatljivijih detalja hrvatskog puta do europskog kadetskog zlata jest kada je Roko Prkačin, sin slavnog bivšeg košarkaša Nikše Prkačina došao je do Karakaša na time-outu i kazao “treneru, nacrtajte nešto za mene”.

“Jedna od prvih stvari što sam rekao nakon finala, svom pomoćnom treneru, Dini Rađi, ne znam tko je još tu bio, da je možda i veća činjenica od zlata da mi je mali Prka došao na time-outu i rekao treneru, ‘nacrtajte nešto za mene’. Bio sam odmah svjestan nakon trice koju smo dobili, nema tu plakanja, imamo još šest sekundi, moramo nešto nacrtati.

Tijekom posljednjih deset dana na pripremama smo vježbali neke specijale u slučaju da bude jedna sekunda do kraja, tri, pet, sedam, u situacijama da gubiš jedan, dva, tri razlike. Baš zbog toga da bi bili što mirniji. U glavi sam imao situaciju što ćemo napraviti, u svemu tome mi je Prka bio primarna opcija. On je tako samouvjereno došao i rekao treneru, ‘nacrtajte nešto da meni date loptu u ruke’. Ja mu govorim: ‘Ne brini se i crtam’”, govori izbornik i ističe kako Španjolci to nisu branili, nego su kiksali s preuzimanjem s malim igračem, bez udvajanja dopustili to”.

No, značajnije od toga bila je reakcija ostalih reprezentativaca koji su podržali akciju izbornika i Roka Prkačina…

“Jedna stvar koja je karakterizirala ovu momčad bila je jedna nevjerojatna nesebičnost i prihvaćanje uloga. Vi kad pogledate, činjenica je da su tri, četiri igrača, ajmo reći najviše nosili, uz Paponju koji im je bio najveća pomoć, ali večinu utakmica bi se dogodilo da je jednu utakmicu Peras bio najbolji, drugu Prka, treću Tišma, četvrtu Bošnjak. Nikad nije bilo niti malo zavisti”, otkriva izbornik mlade selekcije i dodaje:

“Na kraju krajeva i na treneru je tu da postavi stvari što se može, a što ne. Možda najbolje nesebičnost u momčadi pokazuje i ovo: Mene je možda i najviše iznenadilo drugo poluvrijeme Tišme u finalu protiv Španjolske. Momak koji je u prvom poluvremenu dao 19 poena, koji je imao samo jedan promašaj, praktički je cijelo drugo poluvrijeme bilo vrlo malo akcija odigrano na njega. Istina, Španjolci su ga čuvali na različite načine, najviše flasterom, pa su ga i izdvojili od ostatka. Niti u jednom trenutki nije bio nervozan, nisi ga vidio da se žalio, zašto nema akcije na njega ili nešto slično. On je u tom trenutku prihvatio ulogu, navukao je dvojicu na sebe, čime se otvorila prilika ostalim Perasu, Bošnjaku, Prki… Svi su vjerovali jedan u drugoga. Ako pogledate snimke, vidjet ćete da se Prkinom zakucavanju ili zadnjem košu, veselila čitava kluba, svi kao da je bilo tko od njih to napravio”.

Nakon poraza od Turske u prvoj fazi natjecanja, nisu bili “zbedirani”, tužni, nego motivirani…

“Netom nakon poraza djelovali su kao da su dosta mentalno pali, da su bili ‘down’ i tu smo istu sekundu, Dino Rađa i Erjavec koji su stajali s strane, odmah došli do svakog igrača, ohrabrili ih, dali im pet, rekli im ‘glavu gore, sutra je novi dan’. Tako da se odmah po završetku utakmice krenulo s tom nekom pozitivnom porukom. Tu večer smo odmah imali sastanak i glavna poruka je bila sutra je novi dan, dugo je prvenstvo, sutra trebamo pokazati karakter i ono najbitnije, pošto su Nijemci na isti način, pa čak i luđe izgubili prvi dan od Grka, bilo je to da se što prije mentalno oporavimo od poraza. Naveo sam im par primjera te formule uspjeha i oni su to usvojili. Daleko od toga da je išta izgubljeno. Oni su taj početak utakmice protiv Njemačke odigrali odlično, vidjelo se već na zagrijavanju da su nabrijani. Raslo nam je samopouzdanje iz utakmice u utakmicu, s pobjedama smo rasli kao momčad”.

Mile Karakaš zamolio da se napomene kako je čitava reprezentacija zaslužna je za ovo europsko zlato…

“Tu su bili i moj pomoćnik Stipe Kuliš, trener Borika Puntamike iz Zadra, nevjerojatan košarkaški znalac i profesionalac. Radnik, čovjek koji mi je i prijatelj. Bio je moj veliki oslonac u usponima i padovima. Imali smo dva kondicijska trenera, glavnog Zvonimira Galovca i Marija Markovića iz Slavonskog Broda. Pravi su profesionalci, nevjerojatni momci i radnici. Tu je bio i Domagoj Rezo koji radi u Dubravi, naš ‘doktor’ za sve ono baš ga svi obožavaju. Baš pravi fizoterapeut. Uvijek pozitivan, uvijek spreman na šalu, na rad. Zaista mogu reći da sam imao stručni stožer za poželjeti. Nadalje, puno je pomogao i Dino Rađa. Jedna od onih stvari je bila to što je meni i mojem stručnom stožeru omogućio da radimo kako mi mislimo da je najbolje. Dao nam je podršku, autonomiju, rekao da se ništa ne brinemo, samo na to kako će nam momčad izgledati na terenu. Poštovao nas je, a njegovi savjeti zlata vrijede. Ipak je on veliko košarkaško ime”, zaključio je Mile Karakaš.