Ekonomist Guste Santini: “HDZ-ove i SDP-ove Vlade učinile su tri kobne pogreške i sada se koprcamo bez izlaza”

Guste Santini, poznati hrvatski ekonomski analitičar, ekspert za područje financija, autor brojnih znanstvenih radova ali i popularnih publikacija za razumijevanje financijske problematike, pa i budžetiranje osobnih financija, nakon što su premijer Andrej Plenković i ministar financija Zdravko Marić predstavili drugi dio porezne reforme kao veliki korak naprijed, osobito za one koji najteže žive, ustrajao je na ocjeni da ne postoji razlog za optimizam.

On je, naime, još uoči posljednjih parlamentarnih izbora dosta sumorno ustvrdio da ne vidi snage za ozbiljne reformske zahvate. U neformalnom dijelu razgovora, uoči velikog intervjua za Net.hr, Santini, koji za sebe obično kaže “da ga ne vole ni lijevi niti desni”, ipak naglašava da ministra Zdravka Marića smatra jednim od najboljih hrvatskim ministara financija do sada.

Pohvale ministru Mariću

“On nesumnjivo razumije tematiku i želi razgovarati s kompetentnim ljudima. Ali problem je konteksta u kojem djeluje, u tome da će onda netko njegova nastojanja još promijeniti, ovako i onako…da će od dobre trase na kraju ostati malo. Tako je bilo i s prošlogodišnjom reformom. Nije on unio ono pogrešno rješenje za turizam, nego “koalicijski partneri”. On očito nema snage za izgurati načelno dobre ideje.”

Uvijek u svojim analizama upozoravate da se treba reformu, ili ono što politika naziva reformom, promatrati u širem kontekstu, da je treba smjestiti u stvarne pokazatelje hrvatskog gospodarstva, da se trebamo promatrati – unutar EU.

Naravno, moramo se pitati koliko je ovaj sustav autonoman, a koliko mora zadovoljavati kriterije jednog šireg kompleksa. Mi smo mala, nerazvijena, otvorena zemlja. Kao što nemamo autonomiju u određivanju kamata, u određivanu tečaja, tako nemamo ni dovoljno stupnjeva slobode da sami određujemo svoj porezni sustav. Porezni sustav je određen s dvije varijable. Prva, produktivnost u gospodarstvu. Druga, izvanjski uvjeti. Svaka zemlja ima neke ciljeve. Nama ne može više biti cilj rast BDP-a, nego rast broja zaposlenih. A u tome ne stojimo baš dobro. Drugi cilj je povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Treći cilj je suficit na tekućem računu platne bilance.

Na putu do tih ciljeva nama se uplela i jedna mana: turizam. Zahvaljujući toj Bogom danoj komparativnoj prednosti, u razdobljima kada su nam se zbog prijetnje terorizmom usmjerile mase turista, dogodio se značajan rast priliva od turizma. S obzirom da je naša proizvodnja niska, kod nas i mali pomaci od turizma izgledaju kao basnoslovni. Međutim, kad usporedite naše prihode od turizma s prihodima Austrije ili Češke, ne izgleda to nimalo basnoslovno. Naprosto, naše cijelo gospodarstvo stenje pod poreznom presijom i ne može se osloboditi te presije.

To se vidi po tome što naše gospodarstvo nema reproduktivnu sposobnost nego je gladno za kreditima. Jer je mala dodana vrijednost, radimo stare, klasične tehnologije na stari, zaostao način. Mala dodana vrijednost znači da ostajemo s malim plaćama, da ne živi dobro ni gospodarstvo niti građani. A uz to država živi – autonomno. Sjetite se ministra Linića i njegove poruke “da država uzima koliko joj je potrebno”.

A kakvo je stanje pod tom golemom državom najbolje pokazuju dva podatka. Prvo, povećava se broj siromašnih. Oko 20 posto ukupnog hrvatskog stanovništva živi u siromaštvu. Drugo, oko 70 posto stanovništva uopće ne plaća porez – jer sa svojim primanjima niti ne dosežu granicu oporezivanja. U trenutku ulaska u EU mi smo izgubili samostalnost i mi moramo voditi takvu poreznu politiku da povećamo konkurentnost, a to možemo učiniti jedino ako smanjimo poreze i doprinose od i na plaće i porez na kapital. Svaka porezna reforma koja smanjuje poreznu presiju na rad i na kapital je dobro došla.

Zašto kažete da je Marićev smjer dobar?

Porezni sustav, odnosno, reforma, mora proizlaziti iz gospodarstva, a ne biti dirigirana iz politike. Zato je Marićevo razmišljanje dobro – kao smjer – ali intenzitet nije dobar. Nije dovoljan. Trebao je veći i hrabriji iskorak. Tako je bilo i prošle godine. Pogledajte pokazatelje za prošlu godinu. Umjesto 90 milijardi je naplaćeno 94 milijarde poreza. Što je to? Evidentno je bilo prostora za još veće smanjenje. Mi smo povećali poreznu presiju jer nam BDP nije rastao 4 posto.

Što je po vašem mišljenju trebalo napraviti?

Nedopustivo je da neoporezivi dio dohotka nije do 5 tisuća. Od 1995. govorim o tome. Neoporeziv treba biti onaj dio koji omogućuje reprodukciju radne snage. Kada sam se zalagao za to iz Ministarstva financija su mi govorili da onda još veći postotak građana – od sadašnjih 70 posto – neće plaćati porez. Na to odgovaram: Da bi porezni obveznik imao poreznu obvezu mora imati porezni kapacitet. Ako mi treba da preživim 5 tisuća, nedopustivo je da plaćam porez! A oni bi onda krenuli: imamo malu dodanu vrijednost, imamo malu stopu rasta, imamo malo zaposlenih…Da, ali za to je kriva država. Jer nije stvorila pretpostavke za gospodarski razvoj veće dodane vrijednosti.

Hrvatska treba stvarati porezni sustav koji će povećati konkurentnost gospodarstva i koji će respektirati minimalne socijalne uvjete građana. Država koja ne povećava blagostanje svojih građana postaje besmislena. Broj blokiranih pokazuje koliko je država u Hrvatskoj pogrešno postupala. Pa još u bivšoj državi je bilo propisano da se smijete zaduživati samo do trećine svojih primanja. Devedesetih je to ukinuto i, zapravo, poticao se konzumerizam. Čak su i neki ekonomisti govorili da Hrvati nikad nisu bolje živjeli.

Kada promatramo druge zemlje u EU, posebno one koje su prošle sličan tranzicijski put poput Hrvatske, gdje je Hrvatska u odnosu na njih sa svojim poreznim sustavom?

Evo vam primjera: imamo poreznu presiju na nivou Njemačke,a koliko smo puta nerazvijeniji od Njemačke? Imamo poreznu presiju jaču od Slovenaca, a Slovenci trenutno imaju 18 tisuća eura dohotka po glavi stanovnika, a mi imamo 11 tisuća. Slovenija nam je otišla, prešišala je Hrvatsku, i tko zna hoćemo li je ikada dostići.

Možemo li naći možda neki uzor? Da bi bilo poželjno da Hrvatska slijedi neki primjer neke od tranzicijskih zemalja koja je uspjela srediti svoj porezni sustav?

Što se tiče poreza i oporezivanja još uvijek vlada poprilična džungla. Mi još uvijek živimo u iluziji da imamo nacionalnu državu, s granicama i izvršnom vlasti koja je donosila odluke unutar granica. Itd. Ali ako me već pitate za potencijali uzor, sigurno bih mogao izdvojiti Sloveniju, jer smo uostalom proizašli iz iste zemlje.

Slovenija je napravila dobar model, prije svega zahvaljujući akademiku Mencingeru, ali očito je imala i političare koji su bili spremni pogurati taj model. Imali su oni probleme i imaju još danas. Ali napravili su iskorak, danas imaju kreditni rejting A, postali su zemlja kojima raste broj stanovnika. Nemojmo se zavaravati, kod nas ljudi odlaze sigurno i zbog prevelike porezne presije.

Dakle, i ovo što je Vlada predstavila kao veliku poreznu reformu vi ne smatrate dovoljnim iskorakom?

Ovo je opet sitna priča. Bez reforme nema smanjenja doprinosa. Imamo milijun i 200 tisuća umirovljenika! Dok ne završite mirovinsku reformu, ne možete imati ozbiljnu poreznu reformu. Zdravstvenu zaštitu više nećete moći održavati, sve više škripi socijalna zaštita…Država ima, odnosno već dobiva – previše, a svi su dobili manje. Ovo je – krpanje. S jedne strane imate ministra koji je vektorski dobro postavio smjer, dobro identificira problem, ali politički okvir je očajan. Koalicijsko trgovanje i natezanje narušava osnovnu, zdravu ideju. Dakle, ova porezna reforma neće donijeti ništa velikog, neće donijeti ništa gospodarstvu, samo gubimo vrijeme.

Zvučite dosta pesimistično? Što će to onda značiti za ukupan smjer hrvatskog gospodarstva?

Ne mogu zvučati optimistično. Uostalom, pogledajmo globalnu sliku…Što ako se opet dogodi 2008.

 Mislite na opasnost od nove recesije, velike financijske krize kakva se dogodila 2008.?

Da. A 2008. smo stajali bolje, imali smo jače gospodarske amortizere. Preživjeli smo teško, ali ipak jesmo. Uvijek kad dođe do velike ekonomske krize najveću cijenu plate najnerazvijeniji. Sjetite se 2008.: Angela Merkel se okrenula prema svojoj Njemačkoj, Putin prema svojoj Rusiji itd. A mali i nerazvijeni su stradali. Tada je posebno stradala Grčka. U dobrim vremenima mnoge loše stvari ne izgledaju tako loše. Ova porezna reforma ne rješava velike probleme.

Nije riješila problem velikog PDV-a. Zatim, treba vratiti zaštitnu kamatu na kapital. Za taj iznos se smanjuje porezna osnovica i to je značajno za gospodarstvo. To je važno radi inozemnih investitora jer tako ne mogu povlačiti dividendu iz Hrvatske. To će stranci primiti bez problema, jer u normalnom kapitalizmu je važna vrijednost tvrtke a ne dividenda. Da bi se dinamiziralo gospodarstvo bilo bi dobro integrirati sve poreze. Ali toga svega nema u ovom prijedlogu porezne reforme… Što da padne turizam? Ode sve. Nestaje hrvatska iluzija o rastu gospodarstva. Sve to se mora imati u vidu kada se radi porezna reforma.

Vi se zalažete za povećanje neoporezivog dijela plaće da bi se olakšao život onima koji najteže žive, a ministar Marić i premijer Plenković ovu poreznu reformu upravo predstavljaju kao dokaz posebne brige za one koji žive najteže. Tako je prezentirano i smanjene PDV-a za pojedine prehrambene proizvode, za pelene..?

To će možda imati neke sitne pozitivne efekte, ali nemojmo imati iluzija: koliko si oni s najmanjim plaćama mogu priuštiti mesa ili ribe? Hoće li si oni s mizernom plaćom sada priuštiti jastoga? Pa to je čisti cinizam. Ako se htjelo socijalno misliti, moglo se ići na smanjenje PDV-a na osnovna dobra. Ova porezna reforma ne znači ništa za ljude koji rade u tekstilnoj industriji, drvnoj, prerađivačkoj itd. Dakle, ne možemo reći da ima socijalnog senzibiliteta i bolje je da je političari ne pokušavaju prodati kao pomoć onima koji najlošije žive u Hrvatskoj.

Premijer Plenković je rekao da ova porezna reforma donosi “pojednostavljenje poreznog sustava”, a iz oporbe, konkretno, Božo Petrov iz Mosta, nazvao je reformu – neambicioznim kompliciranjem.

Nije nikakvo pojednostavljivanje. Mi imamo poreznu džunglu. Mora se priznati da ministar Marić pokušava unijeti barem malo više reda u tu džunglu, ali nije još učinio mnogo. Ozbiljnim pojednostavljenjem bi se cijela porezna administracija mogla svesti na jednu trećinu od ove. Pojednostavljenje bi bilo ovako: do 5 tisuća kuna, 0 poreza, od 5 do 15 – 10 posto, od 10 do 20 tisuća kuna – 20 posto, itd. Nikakvih olakšica. Integracija. Ali to bi donijelo rezanje porezne administracije, a tko je od političara na to spreman?

Kako biste vi postavili model reformiranja poreznog sustava?

Prvo bi trebali postaviti temeljni cilj, dugoročan. Ako nam je sada porezna presija 36 posto, postavimo cilj da bude 30 posto nakon, npr., šest godina. I onda svake godine skinuti jedan posto porezne presije. Oko toga bi naravno trebalo ostvariti nacionalni konsenzus, a ne da se sa svakom vladom opet petlja nešto pomalo. To bi bila onda i sjajna poruka svim investitorima: Hrvatska ima plan i dugoročno ide u smjeru smanjenja porezne presije.

Zatim, prvo će se smanjivati neposredni porezi, a ne ovo petljanje oko PDV-a. Pa trgovačka bilanca odlučuje kad će se smanjiti PDV a ne naša volja! Mi imamo veliki trgovački debalans i posve je pogrešno sada nešto smanjivati. Trebali bismo smanjivati PDV kad 90 posto sve uvezene robe bude pokriveno izvozom. To bi imalo smisla. U ovim uvjetima dogodit će se aprecijacija (jačanje, op.a) kune. A od kreatora reforme i onih koji odlučuju o njoj nisam čuo da je itko razmotrio te posljedice.

Već godinama se govori o izostanku strukturnih reformi, o tome da hrvatskoj gospodarstvo stagnira. Ako promatramo razdoblje od 1990. gdje vi vidite ključne točke koje su osujetile hrvatsko gospodarstvo da krene u dobrom, ili barem – boljem, smjeru? Što je to toliko bilo pogrešno u Hrvatskoj da zaostajemo toliko za drugim zemljama tranzicije?

Početkom devedesetih, kada se prelazilo iz onog što se nazivalo socijalizam u tržišno gospodarenje, propustili smo definirati što bi to trebalo biti tržište u Hrvatskoj. Sva tržišta se razlikuju. Nije englesko tržište isto kao nizozemsko, ili englesko. To su bitno različita tržišta. Mi nismo definirali kakvo tržište želimo, kakvu socijalnu sigurnost želimo. Ne umanjujem strahote rata, ali prečesto se rat uzima kao alibi za ono što je pogrešno napravljeno. Prvo je trebalo riješiti institucionalne propise da svi građani postanu jednaki. Pojavilo se mnogo nedodirljivih, ali i puno dodirljivijih građana. Pretvorba je pokazala kakvu smo državu dobili i kakvo društvo gradimo. U socijalizmu smo imali drugove prvog reda i drugove drugog reda.

A sada su neki koji su imali moralno-političku podobnost, ja ih zovem “marketing Hrvati”, de facto grabili u pretvorbi i privatizaciji. Nema bolje sintagme za oslikavanje tog razdoblja od one izreke Ćesića Rojsa: Tko je jamio, jamio je. Ako je to rekao general i pripadnik ondašnje elite, to je dokaz da smo bili institucionalno neuređena država. Privatizacija kod nas nije služila za povećanje efikasnosti Hrvatske, nego za preraspodjelu bogatstva. Vrlo loše su prošli radnici koji su stvarali to bogatstvo. Mnogi od njih su u tom trenutku prisilno umirovljeni. To je taj trenutak u kojem broj hrvatskih umirovljenika skače sa 600 tisuća na milijun i 200 tisuća. A političare je baš bilo briga.

Drugi krizni trenutak je bilo fiksiranje hrvatskog dinara na četiri četvorke za njemačku marku, 3. listopada 1993. godine. Umjesto razvojnog programa dogodio se stabilizacijski, i više nikad se nije dogodio nikakav razvojni program. 1994. dogodio se suficit na računu platne bilance, a 1995. se pojavio golemi deficit. I od tada stalno deficit, sve do velike krize, kada je kriza srušila bajku. I sada opet suficit, lagano popravljanje. Prevedeno, tadašnji politički vrh je svjesno gurnuo Hrvatsku da živi na kredit.

Treća negativna točka se zbila 1998., kada je 1.siječnja uvedena jedinstvena stopa PDV-a. Došlo je do većih poreznih prihoda nego što se pretpostavljalo, a to se zbilo zato jer ljudi koji su ga uvodili nisu znali kakve su karakteristike PDV-a. Nastala je razlika od 7 milijardi. Umjesto da se taj porezni višak iskoristi za sanaciju državne blagajne, Sabor je izvršio rebalans proračuna i povećao prava korisnika proračuna. Tu je stvoren novi tumor.

To je trenutak u kojem počinje rasti državni aparat?

Došlo je do bujanja udjela države u raspodjeli državnog proizvoda. Naime, u vrijeme rata prirodno je da je proračun velik i da zemlja ima proračunski deficit. Međutim, u miru se dramatično smanjuju izdaci za obranu pa pada udio države u finalnoj raspodjeli društvenog proizvoda. To se u Hrvatskoj nije dogodilo. U Hrvatskoj je ostao veliki udio države u raspodjeli novododane vrijednosti jer su se povećala prava proračunskih korisnika u čemu je uvođenje PDV-a imalo značajnog udjela. To je bilo za HDZ-ove vlasti, ali ni Račan nije učinio ništa kada je došao na vlast. Nije smanjivao državni aparat nego je krenuo u zaduživanje. I od tada svi žive na zaduživanju…

Tko će to presjeći? Vidite li vi sada rješenje?

Rješenja postoje. Ali ne vidim tko bi to napravio. Struka govori, ali onda to opet kroji politika koja nije sprema na ozbiljnu reformu, rekao je za Net.hr.