Tek nekih tridesetak kilometara zračne linije dijeli mjesta iz kojih su potekla tri aktualna člana Hrvatske nogometne reprezentacije. Obitelj Luke Modrića je iz Zatona Obrovačkog, pišu 24sata.
Majka Danijela Subašića je iz Raštevića, otac iz Zagrada, a obitelj Šime Vrsaljka iz Nadina koji se spaja na dva prethodno spomenuta sela. Ili zaseoka. Od svih navedenih, Nadin je najveći. Zagrad ima petnaestak kuća, baš kao i Zaton u kojem su vukovi i pokoji stanovnik.
Sva ova mjesta i njihovi stanovnici, ma kako malobrojni bili, prate Mundijal velikom strašću, a utakmice Vatrenih većinom u društvu, strepeći i grizući nokte.
– Uđite, uđite. Ovo je sve moj Danijel napravio! – kaže nam Jovo Subašić (63), umirovljeni pekar, pozivajući nas u svoju novo-staru kuću u Zagradu.
On i supruga Boja (62) prije dvije godine iz Zadra su se preselili na selo, a starinu u kojoj žive s Danijelovom bakom obnovio je upravo njihov najmlađi sin, prvi golman Vatrenih.
Dan je bez nogometa, ali glasnoća na tv-u je pojačana. Odjednom – reklama, a Danijel u glavnoj ulozi.
– Evo ga. Jučer smo se čuli. Što ćemo s Danskom, nemam pojma. Ali oni znaju, jaki su to momci – kaže nam Jovo ne odvajajući pogled od ekrana.
U velikoj prostoriji je stol od punog drva sa stolnjakom bez ijednog nabora. Tu pola sela dođe kad igraju naši. U drugoj je prostoriji veliki obiteljski mlin gdje su se mlili pšenica i kukuruz, a uz njih veliki okviri s dresovima Modrića, Subašića i suigrača iz raznih klubova.
Danijel je odrastao u Zadru sa majkom, ocem i dva starija brata, Milanom i Oliverom. Živjeli su u blizini igrališta Stanovi, u današnjoj Molatskoj ulici, a kad je imao 6 godina prvi je put otišao na trening.
– Nije odmah bilo rečeno da će biti golman. Ma kakvi. Tek kad je imao 10 godina igrali su neku utakmicu, golman se ozlijedio i nisu imali drugog, a Danijel je trenera Miška Paunovića pitao – treneru, mogu li ja stati na gol? I kako je stao, tako je i ostao. Izrastao je do metar i 92 – kaže nam otac Jovo.
Kako su živjeli blizu stadiona, Jovo je davno upoznao Mladena Vrsaljka, Šiminog oca, ali i Lukinog tatu Stipu Modrića.
– Ma to su vam pravi ljudi, nema greške. Jako ih cijenim.
Prijateljstvo se još podebljalo mlađom generacijom. Iz Rusije često dolaze slike trojice Zadrana, zagrljenih i nasmijanih. Oglasila se i Boja koja nikako nije htjela pred kameru.
– Oni su vam međusobno bolji nego braća, kad vam kažem. Bliži su jedan drugom, stalno se čuju kad nisu skupa, to je milina.
Subašići imaju dva unuka, po jednog od Milana i Olivera. Čeka se Danijel…
– A i Danijel će valjda, tako su mi rekli. Da će se uskoro pobrinuti za to. A daj Bože, samo ja ništa ne pitam, nek to oni sami odluče – smije se Boja.
Ponosni su na sina, na to kakav je nogometaš, a najviše na to kakav je čovjek.
– Ima čudo prijatelja, baš puno. Čim dođe to se nalazi, druži… Inače je dosta stidljv, miran. Nikad ga neke ružne stvari koje su mu se dogodile nisu izbacile iz takta. Uvijek je bio svoj, voli to što radi… Kad dođe pa smo svi u Zadru, diže se ujutro i ide trčati. Ja mu govorim – sine, pa odmori malo. A on kaže: “Ćaća, to mi je posa, tako moram.”
Prolazimo zaseoke i sela sa malo kuća i još manje ljudi. Pred zadrugom u Rašteviću druži se njih par, mladi dolaze po sladoled.
– Nema skoro ničega ovdje. Da nije ovog dućana ne bi se ni vidjeli – kaže nam Ive Šopić (55). Pita što slikamo, a onda povisi glas.
– Što ćemo mi s tom Danskom? Ja ne znam. Ali bit će Šime i Danijel dobri, ma nego što. Oni su naši. Sve pratimo, sve gledamo… Šime mi je rod, a Danijel, ko da je i on. E malo nas je puta počastio… Pravi čovik. Sad lipo auto vozi, oženio se, neka mu je sa srećom.
U Nadinu se pola mjesta preziva Vrsaljko. Uključujući i Josipa kojeg smo sreli na povratku iz polja. Pitamo ga je li možda bilo nešto u vodi tih godina kad su stasali Luka, Šime i Danijel.
– A da vidite koliko smo mi još talenata imali! Tako da što se tiče vode, sve je moguće! Bit će dva nula za nas. Iden sad završiti posa pa da mogu gledati u miru utakmicu u nedilju.
