Da, to su doista slike za povijest. Godinama smo gledali one slike slavlja naših igrača iz 1998. godine. Nismo ih se mogli nagledati, a bogme se idućih godina nećemo moći nagledati ni slika iz Rusije 2018. godine
Bojali smo se skupine, govorili smo da je jaka, a na kraju smo završili uvjerljivo prvi, sa sve tri pobjede. Put prema finalu počeo je 16. lipnja u Kalinjingradu. Atmosfera na tribinama je bila kao da se igra u nekom hrvatskom gradu. Autogol i penal Luke Modrića za pobjedu protiv Nigerije. U Nižnji Novgorodu smo zatim razbili Argentince 3-0. Pamtit će se zauvijek volejčina Ante Rebića za 1-0. Golčina Luke Modrića za 2-0.
Skupinu smo završili u Rostovu na Donu. Pobjeda 2-1 protiv Islanda za devet bodova. Junak je bio Milan Badelj, strijelac i asistent Ivanu Perišiću za gol u 90. minuti. Osmina finala nas je odvela na Dansku. Spominjali smo prije te utakmice onaj susret u skupini na Euru 1996. godine, kad smo pobijedili 3-0. Ovoga puta nije bilo tako lagano, bila je to prava drama. Junak, junačina, majstor nad majstorima, Danijel Subašić. Obranio je Suba tri penala Dancima, Raketa je zabio odlučujući i prošli smo u četvrtfinale.
Slavili smo i drugi put na Mundijalu u Nižnji Novgorodu. Ta nas je pobjeda odvela na domaćine, Ruse, u Sočiju. Opet je to bila drama, opet su odlučivali penali. Opet je peti, odlučujući za prolazak dalje, zabio Ivan Rakitić. Oba je puta Raketa bio hladnokrvan, u povijest je svojim sjanim penalima poslao Dance i Ruse. A onda smo u polufinalu napokon došli do Moskve. Polufinale, Engleska koja svjetski prvak nije bila od 1966. godine.
Šok na početku, baš kao protiv Danaca. Sjajan slobodnjak Kierana Trippiera, prvo poluvrijeme u kojem smo jako loše izgledali, ali onda i drugo poluvrijeme za povijest. Ivan Perišić za izjednačenje, Mario Mandžukić za pobjedu, naš ulazak u finale. Tako je izgledao put do ove, današnje, povijesne utakmice. Utakmice svih utakmica. Šest pobjeda, još nas samo jedna dijeli od svjetskog naslova. Dečki, dobijte i tu, sedmu, za pehar i vrh, pišu 24 sata.
