Livaković: “U mojoj obitelji svi su doktori i inženjeri, ali ja sam od malena znao čime ću se baviti…”

Zadraninu koji je u reprezentativnim nogometnim selekcijama od petnaeste godine, a prije Dinama bio je igrač nogometnih klubova Zadar i Zagreb, trebalo je, kaže, nekoliko dana da se sve slegne pa da shvati koliko srebro na SP-u znači narodu i kakav je to uspjeh.

Sva tri golmana reprezentacije su Dalmatinci, pola igrača među “vatrenima” su južnjaci.

– Nisam o tome konkretno razmišljao, no možda ima nešto u tome, u tom našem temperamentu. Moj Zadranin Danijel Subašić za mene je oduvijek među najboljim golmanima na svijetu i često sam u karijeri tražio savjet od njega. Danas mi Suba govori da je najvažnije za golmana biti smiren i da na golu slušam sebe i svoj instinkt, kaže je Livaković za Jutarnji.

Uzori među golmanima su mi, osim Subašića, španjolski golman David De Gea, a dok sam bio dječak, osoba zbog koje sam stao na gol bio je španjolski golman Iker Casillas. Kad je riječ o nehrvatskim golmanima i osobnim susretima s njima, jednom sam prilikom imao čast upoznati talijanskog vratara Gianluigija Buffona, ali nismo imali previše prilike pričati o nogometu – kaže Dominik Livaković čije su misli trenutačno usmjerene isključivo prema Dinamu.

– Istina je da postoje neko zanimanje i ponude iz inozemstva, ali zasad ništa konkretno. Iskreno, nemam ništa protiv ostanka u Maksimiru. Djevojka Helena, pritom, dobro reagira na mogućnost odlaska u inozemstvo. Puno pričamo i svjesna je kakav je život profesionalnog sportaša i da je sve moguće. Ako dođe do toga da moram napustiti Zagreb, siguran sam da ćemo uspjeti uskladiti obaveze s obzirom na to da Helena još uvijek studira – nastavlja Livaković.

Navijači Dinama kažu kako je njegova velika vrijednost da je najbolji kad je najgore, a najgore je uglavnom na Poljudu.

– Iskreno, volim igrati velike utakmice, taj adrenalin i atmosferu koja se osjeća u zraku. Tada imam najveću koncentraciju – otkriva.

Djed velika potpora

Vjeruje li da će Dinamo, na valu uspjeha hrvatskog nogometa, dočekati iduće proljeće u Europi?

– Teško mi je o tome govoriti jer se puno stvari mora posložiti, baš kao što se posložilo u Rusiji. Vjerujem u Dinamo, u naše zajedništvo i kvalitetu i malo sreće – kaže.

Moderni golmani danas su kao tigrovi u odnosu na vratare prije 20 ili 30 godina. A Dominik Livaković vrlo je rano shvatio gdje mu je mjesto na stadionu.

– Nisam kao neki igrao u polju pa tek onda zaključio da mi je bolje među vratnicama. Sa šest godina sam počeo trenirati nogomet, a golman sam postao već na drugom treningu – otkriva momak iz zadarske obitelji. Njegov pokojni djed, za kojega je bio izuzetno vezan, bio je liječnik, radiolog, i član Uprave Košarkaškog kluba Zadar.

– Kao i svako dijete, prošao sam nekoliko sportova, pa i košarku, dok sam shvatio da je moja ljubav na travnjaku s loptom. Od samih početaka je djed bio uz mene i on je najzaslužniji za ovo gdje sam danas. Naučio me puno o životu, a poniznost je bila na prvome mjestu. I danas je upravo poniznost moja glavna životna vrijednost – kaže momak koji je imao čast prvi pucati koš u novoj zadarskoj dvorani, u Višnjiku, u koju ga je tada odveo otac Zdravko, inženjer građevine i nekad doministar u Vladi.

Osim djeda liječnika i oca inženjera, baka je bila profesorica engleskog. Visokoobrazovana obitelj, ali nije mu nametala ni košarku, ni upis fakulteta.

– Obitelj mi je uvijek bila potpora u životu. Visoko školovanje nije bilo nešto što se dogodilo na njihovu inicijativu, nego je to bila isključivo moja želja, kao i završetak gimnazije, unatoč činjenici da je nogomet moj životni poziv. Upisao sam diplomaciju i međunarodne odnose, stavljam to na stranu dok je nogometa, no želja mi je jednoga dana baviti se time. A mojoj obitelji možda je ovih dana najmanje žao što sam se odlučio za loptu, umjesto knjige. Dapače, siguran sam da im je drago što se nisam odlučio za fakultet – nasmijao se.

Godina iz snova
Mnogi bi ga mogli kao 20 godina starijeg zamisliti u diplomaciji, ljudi koji ga osobno danas poznaju nerijetko ističu da je vrlo uljuđen i profinjen.

Dominik Livaković već 17 godina igra nogomet i nakon toliko godina branjenja jakih udaraca i padanja nakon visokih skokova kaže da više niti ne osjeća bolove. U tih 17 godina je najnezahvalnije, ali i najveličanstvenije trenutke proživio upravo ove sezone. Onaj najnezahvalniji trenutak dogodio mu se s Dinamom na Rujevici protiv Rijeke, a najveličanstveniji je, naravno, činjenica da je bio član reprezentacije koja je postala viceprvak svijeta.

Budući da su završeci utakmica na penale, kojih smo se s “vatrenima nagledali”, težak teret golmana, pucača, momčadi, publike, ima li Dominik kakav prijedlog drugačijeg modela rješavanja neriješenih utakmica.

–  Nema! S obzirom da hrvatskoj trenutno na penale dobro ide – zaključio je.