Čim su završili produžeci, Danijel Subašić otrčao je prema svlačionici i na teren se vratio tek nakon nekoliko minuta. Što je ondje radio, nikome nije želio otkriti…
– Jednog dana ću vam to reći, i bit će zanimljivo, ali pustimo sad to, važno je da smo mi pobijedili, da idemo dalje i da hrvatski narod slavi – kazao je nakon utakmice “ministar obrane”, čovjek koji je odveo Hrvatsku u četvrtfinale Mundijala, pišu 24sata.
I neka mu bude, neka to ostane njegova mala tajna. Na kraju krajeva, puno je važnije ono što je napravio na golu nego je li otišao na WC, po upute gdje tko od Danaca puca. Ili po sretne rukavice, koje će ionako završiti uokvirene na zidu njegova malog muzeja u obiteljskoj kući, u kojem se čuvaju sve uspomene s važnih utakmica.
A ove rukavice doista su bile posebne, skinuo je Suba u njima tri udarca Dancima, čime se izjednačio na vrhu Fifine ljestvice golmana s najviše obranjenih penala u raspucavanjima s Portugalcem Ricardom, koji je tri udaraca skinuo u četvrtfinalu SP-a 2006. u Njemačkoj protiv Engleske.
Nasreću, neozlijeđen
– Lijepo je to bilo čuti, a ostat će i u povijesti jer su mi odmah u svlačionicu došli ljudi iz Fife i odnijeli dres za svoj muzej. Ma mogli su i mene odnijeti, ionako ću brzo u mirovinu – nasmijao se presretni Subašić.
Zora je već polako svitala nad Nižnjim Novgorodom kad je junak pobjede nad Danskom izašao iz svlačionice. Već smo se pobojali da se ozlijedio prilikom slavlja, kad je pao Vidi s ramena, ali sve je, nasreću, bilo u redu. Malo je potrajalo dok su se slegle emocije, dok su igrači proslavili, prošli dopinšku kontrolu, istuširali se… I u danu kad je bio nedodirljivi junak koji je praktično sam odveo reprezentaciju u četvrtfinale, skromni Subašić je u prvi plan gurao kolektiv, ali i stao uz kapetana Luku Modrića.
Luka baš ima muda…
– Zna se tko ima muda preuzeti odgovornost pucati dva penala. To je zato što je on odakle sam i ja, iz Zadra. I majstor je – našalio se Subašić i pokazao rukom na Luku Modrića.
Posebna je povezanost Subašića i Modrića, datira iz mladih dana, kad su skupa trenirali pod granatama.
– Čudo je što je napravio, kao da je branio za Luku, da mu prijatelj ne ispadne tragičar. Ponosan sam što su toliko povezani – kazao nam je Miško Paunović, trener koji je obojicu trenirao u NK Zadru dok su još bili dječaci.
– Trenirali smo kad i koliko smo mogli, najčešće na terenu u Višnjiku, a pritisak djece bio je nevjerojatan. Zbog rata su u gradu bile izbjeglice iz cijele županije, samo ja sam vodio 200-300 djece. Osim Luke i Sube, tu su odrastali Saša Bjelanović, Marijan Buljat, Marko Pinčić, Jole Butić…. I pokojni Hrvoje Ćustić, pamti Miško Paunović.
A to je, naravno, posebna veza. Neraskidiva. Majicu s likom Hrvoja Ćustića naš heroj Suba nosi na svakoj utakmici. I ovog puta je, naravno, bila ispod dresa… Nakon velikih obrana pogleda prema nebu, odakle ga čuva njegov pokojni prijatelj. Tako je bilo i nakon pobjede nad Dancima. Pogled u nebo…
Igra živaca s Dancima
– Sve su to moja, naša djeca, prijatelji moga Hrvoja, djeca Zadra i našega kluba. Ne mogu biti ponosniji – govorio je dan poslije Svetko Ćustić, Hrvojev otac, koji je utakmicu gledao sam.
Ne može drukčije nego tako, kaže. Vidio je kako Danijel brani, ali i kako deset godina nakon što je izgubio najboljeg prijatelja, ni u ludilu ne skida tu majicu.
– Ja vam to živim svaki dan, sve te emocije. Neke su stvari stalno tu i znaš da će se dogoditi, ali uvijek je tu emocija, to proživljavam na svoj način – kaže Svetko brišući suzu u kutu oka.
– Takva generacija, s ovako malog prostora, toliki talenti koji su stasali u tako malo vremena, to će se teško ponoviti…
Jutro nakon velike pobjede brzo je svanulo, spavao je Subašić malo, gotovo ništa.
– Adrenalin drži dugo, dok legneš, pa razmišljaš… Ali baš sam sretan, prebrodili smo sve teške trenutke iz kvalifikacija, skupili se i odigrali nekoliko zaista dobrih utakmica. Svi skupa – kaže Subašić, ne želeći se isticati u prvi plan nakon svega.
– Svi smo mi dio momčadi, od prvoga do zadnjega, na čelu s kapetanom Lukom. Kad smo došli na pripreme, pozvao me sa strane i kazao mi je da za velike stvari trebamo velikoga golmana. Zato sam ga i zagrlio uoči penala na centru i rekao mu: ‘Zabit ćeš drugoga, ti si taj, nema boljega igrača od tebe’. I zabio je, Luka zaslužuje naklon do poda, nakon promašenoga penala opet uzeti odgovornost… To mogu samo veliki igrači.
Posebnu tajnu za penale nema. Malo je šetao, provocirao, pa je tri Danca dodao na popis “skalpova”, uz Ramosa, Hamšika…
– Ma ništa posebno, došao sam malo do Eriksena, pojavio sam se tu, ha, ha, ha. Znate ono, tu sam ‘mačiću’, pa ti sad vidi kako ćeš pucati i gdje… Malo diraš prečku, makneš se lijevo ili desno, to je igra živaca u kojoj ja nemam što izgubiti. Rekao mi je Ladara (Ladić, op. a.) uoči izvođenja penala: ‘Sokoliću, kad se odlučiš za stranu, idi 100%, nema razmišljanja i povratka.’ Tako sam i skinuo onaj prvi…
Ljubavi, vidimo se što kasnije
Izbornik je otkrio da su dan uoči utakmice vježbali penale.
– Baš sam ih skinuo jako puno i, kad je počela serija, rekao sam u sebi: ‘Bože, daj bar nešto, bar jedan…’ I eto, potrefilo se. Ali stvarno smo zaslužili, svi smo kao braća, veselimo se što je hrvatski narod sretan. Mi to možda ne doživljavamo ovdje jer smo daleko i ne vidimo, ali čujemo od naših bližnjih. I čudo je taj osjećaj.
Priznao je da se prisjetio Portugala od prije dvije godine.
– Kroz glavu mi je stalno prolazio taj Portugal, kako smo ispali nesretno, taj gol u zadnjoj minuti. Molio sam Boga: ‘Daj, Bože, nagradi nas, zaslužili smo, momci rade, dobra smo ekipa, sve je super, treba nam samo malo sreće…’ Nije lako, emocije te pucaju, suze krenu… Da smo ispali, vjerojatno više ne bih ni branio, sada dolazi Kalino vrijeme. Sve ti to prolazi po glavi, pitaš se je li ti ovo zadnji put da ti svira himna, a to je za mene poseban osjećaj.
Prije SP-a djevojka Antonija imala je posebnu poruku.
– Rekla mi je: ‘Ljubavi, nadam se da se vidimo što kasnije. Došla sam na Portugal pa ste ispali…’ Zna i ona da je meni ovo čast i ponos, da igram sa svojom braćom, prijateljima, da nema većeg natjecanja od ovoga. Sa svojom malom državicom došli smo u četvrtfinale i neka nje u našoj Fan zoni u Zadru, u stanu s prijateljima i obitelji. Gledaju utakmice, navijaju i uživaju u brusketima prijateljice Ane…
Mama ne gleda sina
Kod kuće su i Subini roditelji. Gledaju, prate, pate i slave.
– Teško je bilo kad je Modrić falio penal, ali nastavili smo igrati i boriti se. Kad sam shvatio da idu penali, nije mi bilo lako – govori otac Jovo.
I on je utakmicu gledao sam, u konobi koju je Danijel preuredio, u dimu cigareta. Supruga Boja (62) ne gleda utakmice svoga sina otkad se ozlijedio u u utakmici Zadra i Hajduka. Ni ne približava se televizoru prije zadnjeg sučeva zvižduka. A u nedjelju se načekala.
– Šetala sam oko kuće, hranila blago, nešto čistila… Jovo kad gleda, ni zvuka ne promili, tako da nisam ni znala što se događa. A i bolje, lakše mi je tako – nasmijala se Boja.
