Saborski zastupnik Mosta i profesor filozofije na zadarskom sveučilištu Marko Vučetić široj javnosti postao je poznat po vjerojatno najboljem govoru koji je u saboru održan u raspravi o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
U strastvenom izlaganju Vučetić je, između ostaloga, ovako objasnio zašto podržava Istanbulsku konvenciju: “Mi smo stoljećima žene izlagali nasilju. Sad smo odlučili da ćemo izaći iz te skrivenosti nasilja i da ćemo humanizirati svijet. A to možemo samo ako kažemo da smo žene nepravedno ponizili. I zbog toga kažem, kad bi cijeli svijet bio protiv ratifikacije, ja bih i dalje bio za ovu ratifikaciju zato što ova ratifikacija sućutno prilazi sadašnjoj ženi, jer u njoj vidimo simbol povijesne žene koja je bila ugnjetavana. Ova odluka da sudjelujem u ratifikaciji je odluka mene kao historijskog bića koji imam odgovornost prema svim ženama ovog svijeta i svih vjekova.”
Vučetić je rođen 28. siječnja 1977. u Zadru, gdje je završio Filozofski fakultet, a poslijediplomski doktorski studij filozofije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pozivu Indexa da čitateljima preporuči pet knjiga koje smatra obaveznom lektirom rado se odazvao, a njegov izbor očekivano uključuje i poznata djela svjetske filozofije, piše Index.hr.
Moj život disidenta – Vladimir Bukovski
Bukovski u ovom izvrsnom autobiografskom djelu opisuje snagu pojedinca kojemu kolektiv i moć političkih struktura pokušavaju oteti osobnu slobodu i misao te ih zamijeniti posluhom i naredbom. Bukovski je petnaestak godina branio vlastitu slobodu i misao u zatvoru, logoru i umobolnici. Režim ga je osudio, ali mu se on opirao. Disciplinirano je u sužanjstvu učio engleski jezik kao vid pobune protiv jezika režima Brežnjeva i Hruščova. Moj život disidenta pokazuje da su zatvor i osuda zbog demonstriranja misli i slobode samo časoviti dijelovi uvijek iste metafizike zla, dok su misao i sloboda trajne kategorije, snažnije i jače od te metafizike zla. Svakome bih preporučio da pročita ovu minucioznu analizu političkih prilika u Rusiji s pozicije čovjeka koji nije dopustio da zov političke neslobode otisne svoj kobni trag u dinamizam njegove ljudske veličine.
Tako je govorio Zaratustra – Friedrich Nietzsche
Ovaj velikan vitalne misli i prokazatelj vječne istine kao ”najkorisnije forme laži” zasigurno zaslužuje da ga se više puta pročita. Objavljujući volju za moć i vječno vraćanje kao poziv napuštanja istine koja nadilazi čovjeka, Nietzsche ujedno poziva na prihvaćanje perspektive koja za čovjeka jest jedini realni horizont, djelovanja i mišljenja. Umjesto istine, prihvatimo perspektivizam. Zaratustru, kao proroka nadčovjeka, zasigurno treba pročitati svatko tko propituje ljudskost i smisao, odnosno perspektive ljudskosti. Čovjek je nezgotovljeno biće, jedino biće koje sebe nije nadišlo jer jest uvijek isti čovjek. Prorok ovakvo poimanje ljudskosti suočava s objavom: ”Bog je mrtav, od sućuti prema ljudima, umro je bog.” U vremenima nakon ove objave čovjek treba nadići vlastiti život obilježen mnogim normama koje treba bespogovorno izvršavati. Ako to ne učini, ostaje čovjekom mrtve norme, a ako to učini, ako nadiđe svoju dosadašnjost, postaje nadčovjek u kojemu je ostvarena istost života i vrijednosti, uvijek kao sebeutemeljenost i sebevrijednost.
Ušutkajte pjesnika – Vlado Gotovac
Vlado Gotovac je pjesnik slobode, neušutkan, trenutku neprepušten. Čarolija njegove riječi pripada svim vremenima, ona stvara novo doba, a ono ne pripada trenutku, stoga se trenutkom ne može ni vrednovati. Živjeti u zemlji u kojoj je živio Vlado Gotovac, govoriti jezikom kojim je govorio Vlado Gotovac, a ne čitati njegove pjesme, zapravo znači ne umjeti govoriti, čitati i živjeti. Svakome bih preporučio, ako to već nije učinio, da svakako interiorizira dinamizam ”sjaja”, ”tajnovitosti” i ”doba” Vlade Gotovca.
Pobunjeni čovjek – Albert Camus
Pobunjeni čovjek je zapis ontologije pobune protiv svega nehumanog. Već prve stranice ove Camusove knjige na čitatelja djeluju čarobno. Pobunjeni čovjek je onaj koji kaže ”ne”, koji se u tom ”ne” buni zbog nečeg što mu istinski pripada, zbog njegovog ”da” koje još nije došlo do izražaja. Pobunjeni čovjek se ne buni zbog budućeg, nečega što nije iskusio, nego zbog nečeg tuđeg u čemu je živio. ”Ne” unosi nemir, ono formira otpor, stvara platformu rekonstrukcije prvotnog ljudskog poriva da izrazi sebe sama. U okolnostima negiranja ljudskih prava, porobljavanja čovjeka i hijerarhizacije ljudskoga, Camusov Pobunjeni čovjek je aktualan kao prvorazredno djelo, ali i kao program pobune, jer čemu tražiti put očovječenja ako on već postoji?
Vrijeme laži – Sibila Petlevski
Književnica i znanstvenica Sibila Petlevski u ovom romanu, koji je prvi dio trilogije Tabu, urječuje dijalektičnost heroizma i tragičnosti. Tragični heroji su svi oni koji u vremenima laži misle, žive i izgrađuju egzistencijalnu istinu. Viktor Tausk bio je jedan od tih tragičnih heroja, a njegova egzistencijalna istina nam pomaže da, zahvaljujući inteligentnoj naraciji autorice, shvatimo značaj rata, stoljeća, depresije, seksualnosti, feminizma, prijateljevanja, psihoanalize, ostavljenosti, tajne, laži…
