Hrvatski turizam, ali i druge grane, sve više ovisi o uvoznoj radnoj snazi zbog čega je Vlada protekli tjedan gotovo udvostručila raniju kvotu uvoza od 4660 radnika, no problem se neće moći riješiti bez kompleksnih mjera koje će regulirati dugoročnu useljeničku politiku, smatraju stručnjaci.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) procjenjuju kako će tijekom ove turističke sezone za rad u sektoru turizma trebati 15 do 20 tisuća radnika. Po podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u prva četiri mjeseca 2018. najviše su traženi radnici u djelatnosti pružanja smještaja, pripreme i usluživanja hrane te djelatnosti trgovine na veliko i malo ukupno.
Traženo je 16.373 radnika, uglavnom konobara, prodavača, sobarica, čistačica, kuhara, kuhinjskih radnica, pomoćnih kuhara, pomoćnih konobara, recepcionara i turističkih animatora, priopćili su iz HGK-a.
U istom razdoblju 2018. zaposleno je 11.055 osoba s evidencije Zavoda, i to uglavnom konobara, sobarica, kuharica, čistačica, pomoćnih kuhara, prodavačica, recepcionara, kuhinjskih radnika, pomoćnih konobarica i drugih zanimanja.
Rast kvalitete podiže potrebe za radnicima
Sociologinja turizma na Institutu Ivo Pilar u Zagrebu Saša Poljanec Borić, objašnjavajući uzroke nedostatka radne snage u hrvatskom turizmu ističe da su djelatnosti povezane s turizmom radno intenzivne, pa svako povećanje kvalitete u tim djelatnostima proizvodi povećanu potražnju za radnom snagom.
S obzirom da u Hrvatskoj već dva desetljeća kontinuirano raste kvaliteta ponude, unutar države porasla je potražnja za kvalitetnom radnom snagom. S druge strane, političko integriranje u EU proizvelo je neograničenu mobilnost.
To utječe na rast izbora zaposlenja za kvalitetnu radnu snagu koja migrira na područja u kojima su veće ne samo plaće nego i socijalne beneficije. U tim uvjetima, nije čudno da nedostaje radne snage, objašnjava Poljanec Borić.
Danijel Nestić s Ekonomskog instituta u Zagrebu napominje da problem nije specifičan za Hrvatsku, jer se cijela Europa sve više suočava s neravnotežom ponude i potražnje za radnom snagom. Problem se ne pojavljuje samo u zapadnoeuropskim nego i u istočnoeuropskim zemljama, npr. u Bugarskoj.
Jačanjem ekonomije javio se nedostatak radne snage u uslužnim djelatnostima. Sve više ljudi završava visoko obrazovanje i smanjuje se fond onih koji su spremni prihvatiti poslove uslužnog sektora, čak i ako bi dobili nešto veću plaću.
U turizmu je teže zamijeniti taj nedostatak boljom organizacijom posla. Dodatno, tu su relativno niske plaće, ali povećanje plaća može samo djelomično riješiti taj problem, kaže Nestić.
Potrebna hitna izrada useljeničke politike
Napominjući da ukupne ovogodišnje kvote za zapošljavanje stranih radnika za sve djelatnosti iznose 35.500 dozvola, sociologinja s Instituta za migracije i narodnosti Snježana Gregurović ocjenjuje da to nije dugoročno rješenje. S obzirom na demografske i gospodarske trendove s kojima je Hrvatska suočena, trebalo bi hitno pristupiti izradi useljeničke politike.
Njome bi se donijele mjere za poticanje useljavanja u Hrvatsku kako bi se ublažile posljedice dugotrajnog iseljavanja radno-sposobnog stanovništva i onog u fertilnoj dobi, te nadomjestili manjkovi radne snage na tržištu rada, kaže ona.
Dosad su postojali uvjeti ograničene mobilnosti što je omogućavalo poslodavcima u turistički razvijenim područjima da pribave sezonsku radnu snagu temeljem regionalnih nejednakosti u prihodima između primorske i kontinentalne Hrvatske.
S obzirom da je sad mobilnost neograničena, kvalitetna radna snage ide tamo gdje poslovni uvjeti nisu sezonskog karaktera.
Nestić smatra da je Hrvatska dugo iskorištavala bazen radne snage u BiH. Čini se da smo tu pri kraju, možda i u Srbiji, jer je u Europi velika potražnja za radnom snagom, pa su radnici iz zemalja bivše Jugoslavije okrenuti europskom tržištu.
Ostali strukturno nezapošljivi ljudi
Objašnjavajući činjenicu da Hrvatska istodobno ima veliki broj nezaposlenih i veliku potražnju za radnim mjestima, Poljanec Borić kaže da u Hrvatskoj postoji određeni broj strukturno nezapošljivih ljudi koji se zbog niza razloga uopće ne mogu zaposliti.
Hrvatska je prevladala problem tranzicijske nezaposlenosti koja je u pojedinim razdobljima iznosila i do 22 posto, pa više nema veliki broj nezaposlenih nego oko 10 posto.
Budući da vitalne ekonomije operiraju s oko 4 posto nezaposlenih kao s normalnim stanjem, može se zaključiti da se radi o strukturno nezapošljivim ljudima. To je društveni problem i mora se rješavati političkim sredstvima, kaže ona.
Kako se u hrvatskom turizmu nastoji riješiti oštar problem nedostatka radne snage? Iz HGK ističu da su se angažirali na odobravanju većih kvota uvoza radnika.
Kako bi se sezona odradila nesmetano i bez pada kvalitete usluge HGK je u suradnji s HUP-om i HOK-om osigurao kvotu za uvoz radne snage za turizam od 4660 radnih mjesta. Prošlog tjedna Vlada je povećala kvotu za još 4000 radnih mjesta u turističkom sektoru, ističu u HGK.
Dio aktera problem nedostatka radne snage u turizmu rješava povećanjem plaća i beneficija koje se nude kvalitetnim i lojalnim kadrovima, a dio ih uvozi radnu snagu.
Najviše pate mali poduzetnici jer ne mogu povećati plaće i beneficije i ne mogu konkurirati na tržištu strane radne snage. Zato ili rade sami koliko mogu obaviti ili zatvaraju radno intenzivne dijelove svojih poduzeća.
Kod njih, sukladno tim potezima, pada kvaliteta usluge, a time i cijene koje mogu postići na tržištu, objašnjava Poljanec Borić.
Kako osigurati kvalitetnu radnu snagu
Nestić kaže da su ozbiljne tvrtke u turizmu već razvile niz mjera kako bi osigurale kvalitetnu radnu snagu. U to ubraja suradnju sa školama koje obrazuju potrebne kadrove, organiziranje tečajeva za osposobljavanje i prekvalifikacije radnika, kao i nuđenje smještaja, obrazovanja i napredovanja.
Možda bi se još nešto tu moglo popraviti, ali to nije dovoljno. Trenutna situacija će rezultirati rastom plaća, ali bojim se da ni to neće riješiti problem i da će se neki oblik uvoza radne snage morati dogoditi, smatra Nestić.
Otkud bismo mogli uvoziti radnu snagu, nakon što je ona koja nam je ranije dolazila sada usmjerena na zapadne zemlje, i koja bi nam radna snaga kulturološki i po radnim navikama mogla odgovarati, u to Nestić ne može ulaziti.
Već niz godina ključni dionici iz privatnog sektora u turizmu naglašavaju potrebu sustavnog rješavanja problema ljudskih potencijala u turizmu predstavnicima institucija zaduženima za ta pitanja, kažu u HGK.
Potrebno je sustavno rješavanje tog problema kroz kratkoročne i dugoročne mjere kao što su potpisivanje bilateralnih sporazuma s nekim od susjednih zemalja, porezno rasterećenje i uvođenje dualnog sustava strukovnog obrazovanja u kojem bi HGK posredovao između poslodavaca i obrazovnog sustava.
Poljanec Borić rješenja vidi u povećanju plaća i beneficija radnicima u turizmu, ali za to je potreban jak javni sektor koji takva rješenja može uspješno dogovoriti. Drugim riječima, potrebni su timovi ljudi koji strukturno razumiju konkretan problem i ne rukovode se partikularnim interesima.
No, jak i nepristran javni sektor nije česta pojava u posttranzicijskim ekonomijama, ni u Hrvatskoj niti drugdje na istoku Europe. U takvim je ekonomijama tipičan jak privatni i politički sektor, zato će problem radne snage u Hrvatskoj potrajati, zaključuje znanstvena savjetnica s Pilara.
Povećanje plaća kratkoročno rješenje
Nestić ponavlja da je povećanje plaća kratkoročno rješenje, a dugoročno Hrvatska treba definirati svoju imigracijsku politiku, koja će se okrenuti trećim zemljama, u koje uračunava i zemlje izvan kruga kandidata za EU.
“Sklon sam povećati kvote uvoza radnika, bez obzira što sindikati kažu da imamo dovoljno nezaposlenih – da, ali ne onih koji su spremni raditi. Ako nema bližih država, možda možemo ponuditi veće plaće Bugarima”, rekao je.
Nestić otvara mogućnost i za povratak naših ljudi koji su otišli vani. To je dobra opcija i možda bi se oni s nekom drugačijom situacijom u zemlji bili spremni vratiti, ali srednjoročno treba donijeti dobar imigracijski plan, zaključuje on.
Premda većina vodećih hrvatskih demografa zagovara selektivnu useljeničku politiku, nisam sigurna koliko će takva politika pridonijeti znatnijem useljavanju, ističe sociologinja migracija Snježana Gregurović.
Selektivne mjere koje potiču useljavanje skupina socio-kulturno, etnički, vjerski i rasno sličnih s većinskim stanovništvom vrlo su popularne jer države ne trebaju izdvajati velika sredstva za integraciju useljenika. No, kada je neka zemlja u situaciji da joj prijeti izumiranje ili konstantno smanjenje BDP-a i ekonomskog rasta, te slom mirovinskih fondova, selektivne mjere više “ne drže vodu”, kaže ona.
Pritom upućuje na primjer Njemačke, koja je desetljećima prešutnom politikom podupirala useljavanje pripadnika slavenskih naroda jer je smatrala da se oni najlakše integriraju u njemačko društvo.
Zašto je Njemačka dopustila useljavanje milijun migranata
No, od 2015. dopustila je useljavanje milijun migranata iz Azije i Afrike, koji se socio-kulturno, vjerski i rasno razlikuju od njemačkog stanovništva, jer bez njihova useljavanja i uključivanja na tržište rada njemačko gospodarstvo ne bi moglo održati sadašnju stopu rasta, a ukupan broj stanovništva bi pao.
Da nije bilo useljavanja, zemlje poput Njemačke, Italije i Austrije s negativnim prirodnim prirastom već bi u 1980-im imale smanjenje ukupnog broja stanovnika.
To se smanjenje dogodilo krajem prošlog stoljeća i u prvom desetljeću 21. stoljeća, zbog čega su te zemlje liberalizirale svoje migracijske politike, posebno kada se radi o useljavanju, objašnjava Gregurović.
Hrvatska bi svakako trebala poticati useljavanje treće i četvrte generacije hrvatskih iseljenika i maksimalno im olakšati ostvarivanje prava na hrvatsko državljanstvo, što dosad nije bio slučaj.
To se posebno odnosi na iseljeništvo u južnoameričkim državama, među čijim potomcima raste interes za useljavanjem u Hrvatsku. Strogi zahtjevi vezani za poznavanje hrvatskog jezika, povijesti i kulture, koji se postavljaju pred useljenike ako žele ostvariti pravo na hrvatsko državljanstvo, ne idu u prilog poticajnim mjerama useljavanja, napominje viša znanstvena suradnica s Instituta za migracije i narodnosti.
Ako uistinu želimo poticati useljavanje, bilo ono selektivno ili ne, treba izraditi koherentnu, dugoročnu i programski usmjerenu useljeničku politiku, primjenjujući najbolje prakse zemalja čije su useljeničke politike bile uspješne, te uvažavajući potrebe i posebnosti Hrvatske, poručuje Gregurović.