Zlostavljanje u vrtiću “Latica”; 30-godišnji Zadranin s cerebralnom paralizom i oštećenjem mozga govori o užasu predškolskih dana

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku prepričava kako su mu protekli predškolski dani.

U Zadru se u međuvremenu otvorio vrtić “Latica” za djecu s posebnim potrebama. Moj neuropedijatar zahtijevao je od mame da krenem u taj vrtić. Mama je nevoljko pristala na vrtić jer se bojala na moguće infekcije. Vrtić sam pohađao od 8 do 13 sati svaki dan osim vikendom. U tom vrtiću imao sam vježbe kao i vježbe fine motorike te druženje s djecom.Bio sam u grupi 5 u kojoj su sva djeca imala jača psihička oštećenja ja sam bio jedini s jačim fizičkim oštećenjem.

Nisam ni slutio koliko će mi to zapravo stvarati problem. Tada je u tom vrtiću radilo nestručno osoblje i nisu baš previše obraćali pažnju na nas. Bili smo prepušteni sami sebi. Nikada nisi mogao znati kada će u toj djeci proraditi agresija te kada će te napasti slomiti ti primjerice naočale i slično.

Kad bi se i potužio teti na njihove ispade i zamolio da ih pokuša smiriti, ona bi samo odgovorila da ne pretjerujem i da se sam izborim s njima. Nije mi preostalo drugo nego kada bi ih uhvatio takav trenutak nekontrolirane agresije i bijesa izbjegavati ih po vrtiću i nadati se da me neće jače ozlijediti. Tada sam bio još donekle stabilniji na nogama i malo brži pa je to bilo izvedivo. Žalosno što je naša teta  sve to promatrala sa strane sa smiješkom, pušeći cigaretu u prostoru gdje smo i mi naravno. U početku nisam nikome htio govoriti što mi se događalo u vrtiću iako je majka primijetila promjene na meni.

Bilo mi je svaki dan sve teže ići u vrtić koji se za mene pretvorio u noćnu moru, no to sve je bio početak pakla koji je tek uslijedio.

Krenula su i maltretiranja djece koja su do tada bila mirna. Podmetanje nogu, guranje i slične stvari bile su moja svakodnevnica u tom vrtiću. Vjerojatno su djeca osjetila strah kod mene i to im je vjerojatno davalo poticaj da nastave, ali najžalosnije od svega što odgajateljica nije reagirala na nikakve moje molbe da ih smiri. Majka je primjećujući moju potištenost otišla na razgovor kod ravnateljice i odgajateljice te su obećale da će sve biti u redu.

Nažalost jedino u tom trenutku na mojoj strani bila je moja majka, a svi ostali uključujući i mog oca govorili su da pretjerujem pa čak i izmišljam. Odgajateljica je otišla čak toliko daleko da je rekla mom ocu da sam razmažen. Majka  me je već tada htjela ispisati iz vrtića, ali moj otac nije htio. Maltretiranja su se nastavila, ali ovoga puta ne samo od strane djece već i od strane odgajateljice. Nakon moje prve pritužbe majci, ona je postala gruba.

Primjerice, kad bih prolio mlijeko što mi se najčešće događalo zbog mojih motoričkih problema, ona bi me čupala za kosu i stavila u kut dok me roditelji ne bi skupili. Osim stalnog gledanja u kut nisam se ni smio pomaknuti, a dodatna kazna bi bila ukidanje obroka. Dok su djeca jela ona bi mene okrenula prema drugom zidu tako da ne bi smio gledati u njih. Takva kazna bi me čekala barem dva puta tjedno. Razlozi su redovno bili ili proliveno mlijeko ili nedovoljno dobro oprano lice pa čak i ako ne bi neki crtež dobro nacrtao ili složio neku slagalicu u vremenskom periodu u kojem bi ona zadala. Nije joj  bilo bitno što je moja fina motorika bila oštećena, što je ona vrlo dobro znala.  Kazne najčešće skrivale od moje majke. Moj otac je znao za njih, ali opet je mislio da pretjerujem pa ne bi govorio majci. Važno je napomenuti da je tada jedino vozio moj tata pa  bi me on skupio iz vrtića dok bi nas mama doma čekala s ručkom, priča ovaj Zadranin za portal Dalmacija News.