Jedna grupa naših građana, savim legitimno, prepoznala je da je gorući problem sadašnjeg trenutka izborni sustav i pokrenula njegove promjene, kaže zadarski saborski zastupnik Marko Vučetić koji drži kako se treba uvesti ograničenje na dva mandata kojeg jedan saborski zastupnik može obnašati.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Referendumi su poželjan, koristan i potreban oblik neposrednog ispitivanja volje građana (‘narod’ mi zvuči kao hiperhistorijski pojam, još samo nedostaje da govorimo o ‘vječnom narodu’) o nekom bitnom pitanju. Jedna grupa naših građana, savim legitimno, prepoznala je da je gorući problem sadašnjeg trenutka izborni sustav i pokrenula njegove promjene.
Ako se one usvoje, imat ćemo manje zastupnika, ukljućujući i manji broj zastupnika nacionalnih manjina. No, imat ćemo i dvije kategorije zastupnika: oni koji imaju puno pravo glasa (i glasovanja) i oni koji ne smiju glasovati o svim pitanjima za koja je nadležan Hrvatski sabor. Dakle, imat ćemo zastupnike koji su ušli kao pobjednici i zastupnike koji u pravima moraju biti poraženi kako bi se, komparacijskim modelom, netko osjećao kao pobjednik.
Znači li to da ćemo isti model poimanja pozitivne diskriminacije preslikati na sve naše građane koji su temeljem prava prvenstva ostvarili negdje neko pravo prvenstva, a to su, primjerice, osobe s invaliditetom, podzastupljeni spol u nekoj struci, branitelji itd.? Ako nećemo, a iskreno se nadam da nećemo, zašto uvodimo devijaciju pozitivne diskriminacije samo za zastupnike nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru?
Nadalje, uviđaju li predlagatelji da se ovime samo profesionalizira status saborskih zastupnika, jer će postojeći zastupnici, najvjerojatnije, osvajati veći broj preferencijalnih glasova od novih i relativno anonimnih kandidata? Zašto se nije predložilo ograničenje da ista osoba zastupničku dužnost može obnašati najviše 2 puta? Tada bismo morali odustati od ‘vječnog naroda’ i spustiti se među građane, među njima bi se zastupnici birali i nakon ‘odrađenih’ mandata bi ti bivši zastupnici živjeli u posljedicama vlastitih političkih odluka jer bi se lišili stvarnosti da im politička dužnost pripada stalno te da ih ona trajno odvaja od ostatka života građana. Zastupnici bi tada razvili odgovornost prema građanima, a ovako, uz (ne)skrivenu diskriminaciju, nastavljamo sustavom stranputice građanskog društva.
A narod? On je vječan, građani su u vremenu i u vremenskom periodu od jedne godine, njih 80 000 napušta državu u kojoj je najveći problem izborni sustav, makar onima koji žele biti dužnosnici tog sustava i svim silama se trude da to postanu i onda da to ostanu.
