Ann Madsen: “Cijelom dušom sam mislila da ne smije prihvatiti transplantaciju, ali morala je to biti njegova odluka”

Ćosić je vrlo brzo nakon dolaska u Provo u američkoj državi Utah, središtu mormonske vjere u svijetu, otkrio tu njemu dosad nepoznatu religiju i nije trebalo dugo da i sam postane mormon, potpuno posvećen novom životu.

Nakon povratka iz Amerike imao je dugu i uspješnu karijeru, još je žustrije želio proširiti mormonsku riječ i podijeliti Hrvatskoj ono što je naučio, ali u Titovu režimu niti jedna religija nije bila poželjna, a pogotovo neka zapadnjačka novotarija.

Gđa. Madsen, ili – kako ju je Krešo kasnije zvao – sestra Ann, zbog Kreše je često dolazila u Zagreb, a ovih je dana bila tu zbog mormonskoga košarkaškog turnira u njegovu čast. Ima 84 godine, teško hoda, ali za Krešu joj nikad ništa nije bilo teško učiniti, a sjećanja na njega još su živa i intenzivna.

“Taj naš prvi susret bio je na obiteljskoj večeri, koje mormoni imaju svakog ponedjeljka. Cijela obitelj je na okupu, razgovaramo, molimo, igramo se, čitamo… Tako je bilo i te večeri. Krešo je sjedio na kauču, a onako visokom koljena su mu bila u razini glave. Moj muž Truman pitao ga je kako se preobratio. Nije znao puno engleskog, pa je rekao: ‘Pročitao sam Knjigu mormona, istinita je i kršten sam'”, nasmiješila se Ann, pa pojasnila:

“Na sveučilištu je upoznao djevojku iz Hrvatske, tenisačicu, brzo su postali prijatelji jer su mogli razgovarati na svome jeziku. Otac njena zaručnika bio je jedan od velikih učenjaka naše Crkve, pa ga je upoznala s njime. Jednog je dana Krešo došao do njegova ureda i pitao ga: ‘Koja je razlika između vaše religije i ostatka svijeta?’, a on mu je odgovorio jednom rječju: ‘Radost’. Krešo je ušao, počeli su razgovarati, učiti, bio je plodno tlo koje nitko nije orao, a oni su orali, orali… Želio je znati je li istina da je Joseph Smith razgovarao s Bogom. Pročitao je Knjigu mormona i bila je istina.”, piše 100posto.

Ćosić je imao nepune 22 godine kad je došao u Provo. Otišao je iz zagušenosti komunističke Jugoslavije i počeo upoznavati sasvim novi svijet, “the land of the free”, njegov impresionirani, mladi, znatiželjni um, otvoren za nova iskustva, upijao je sve oko sebe. A vrlo je lako mogao završiti u potpuno drukčije okruženju, zabavom i porocima ispunjenom Los Angelesu, koje bi ga vjerojatno oblikovalo u potpuno drugom smjeru.

“Dvojio je između UCLA-a i Brigham Younga, ali kad je krenuo, jednostavno je uzeo kartu za BYU. Nije znao da je to mormonsko sveučilište, samo da ima dobroga košarkaškog trenera. Nije znao da na kampusu ne smije piti ni pušiti, morao je obrijati bradu, sve mu je to bio šok. Ali otkad je postao mormon, bio je mormon 100 posto. Nikad nisam upoznala nekog toliko posvećenog vjeri”, kaže gđa. Madsen.

Svidjela mu se njena obitelj, kaže. Trumana je zvao ‘šefe’, a nju ‘sestro Ann’. Živjeli su blizu dvorane, pa bi nakon treninga i utakmica navraćao kod njih.

“Našao bi se s prijateljima, a ja bih napravila na litre soka od brusnica i jabuka, koji je obožavao…”

Uskoro je stiglo vrijeme za Ćosićevo službeno mormonsko krštenje, nakon kojega, kaže Ann, više nije bio isti čovjek.

“Prvo se brinuo zbog košarke, bojao se da će izgubiti ubilački instikt, htio je biti ljubazan prema protivnicima, pomoći im da ustanu umjesto da ih ruši. Došao je mome mužu i tražio blagoslov, da zna da će sve biti u redu jer se bojao da gubi talent. Nakon toga nitko se nije toliko zabavljao igrajući košarku, bio ga je zaista užitak gledati, a gledala sam ga na svakoj utakmici.”

Ćosić je u Provu bio četiri godine. Kući se vratio 1973., nastavio je karijeru u rodnom Zadru, a zatim je preko Olimpije i bolonjskoga Virtusa završio u Ciboni. Ali karijera je bila jedno…

“Prije odlaska razgovarao je s predsjednikom naše Crkve, pitao ga kako da proširi mormonsku riječ, podijeli svoje znanje u Hrvatskoj… Prevodio je Knjigu mormona na hrvatski, ali je shvatio da to ne radi dovoljno dostojno pa je tražio najboljeg prevoditelja da mu pomogne i pronašao oca Grgića, katoličkog svećenika. Vrlo drag čovjek. Kad sam došla u Zagreb, umirao je od raka. Završio je Knjigu mormona, bio je blizu završetka prevođenja preostalih dvaju dokumenata, i rekao mi da ne želi umrijeti prije nego nam dovrši posao. Posljednje dane života žrtvovao je za Krešu, ali Krešo je jednostavno bio takav tip da mu uvijek želiš pomoći.”

Prijateljstvo Ćosića i obitelji Madsen nije se nimalo stišalo njegovim povratkom kući. On se svake godine vraćao u Provo, a i oni su njega posjećivali. Bili su praktički u svakodnevnom kontaktu. Šokantna vijest zatekla ih je u Bostonu.

“Nazvao nas je i rekao: ‘Rekli su mi da sam bolestan. Ne osjećam se tako, ali kažu da jesam. Nešto nije u redu s mojom krvi’. Zvao je dr. Nelsona, našeg obiteljskog prijatelja, da mu pojasni. Zvala sam ga i ja. Rekao mi je da ima limfom. Oboje roditelja su mi imali limfom, znam što je to. Srce mi je stalo. Pa imao je samo 40 i koju godinu”, počeo je pucati glas gđi. Madsen. Zastala je, podignula naočale i obrisala suzu.

“Kad mu se stanje pogoršalo, došli smo ga posjetiti u bolnicu, izmjenjivali smo se sa suprugom Ljerkom kod njega. Ponudili su mu transplantaciju koštane srži. Rekli su mu da bez nje ima 80 posto šansi da još dugo poživi, a s njom šanse rastu na 95 posto. Cijelom dušom sam mislila da ne smije prihvatiti, ali nisam mu ništa rekla, morala je to biti njegova odluka”, zajecala je Ann.

Nakon transplantacije stanje mu se pogoršalo. Pao mu je imunitet, dobio je hepatitis, koji mu je naposljetku presudio.

“Kad smo se posljednji put čuli, jedva je govorio. Rekao mi je kako ne želi da njegova smrt obeshrabri ljude, da svi oni koji su molili za njega izgube vjeru.”

Dan nakon što je nju i Trumana nazvao sin i javio im da je Krešo otišao, Ann je trebala držati govor misionarima.

“Nisam znala hoću li moći, ali sam znala da bi Krešo to htio. Na povratku kući smo plakali i pjevali u njegovu čast, a kći mi je rekla da se više nikad neće bojati smrti jer zna da je Krešo tamo.”

Ann Madsen ima 84 godine i tipično mormonsku veliku obitelj. Ima četvero djece, 16 unučadi i 38 praunučadi, a do jeseni će ih biti 40. Još dok ni unučadi nije bilo, u obitelj je ušao i jedan mladi Hrvat, velika tijela i još većeg otvorena srca.

“Djeca su me znala pitati što je njima Krešo. Nije im brat, nije otac, nije ujak, definitivno nije samo prijatelj jer je puno više od toga…”

Nije ni morao imati strogo definiranu ulogu. Bio je – ono što je mormonima najvrjednije – obitelj.