Bretarijanci i bretarijanizam pokret su koji je s jedne strane dio drevnih tradicija, no s druge relativno novi pokret koji zbog svoje specifičnosti nikada neće postati dio ‘mainstreama’.
aime, ljudi koji se njime bave tvrde da ne jedu i ne piju, te da žive isključivo od svjetlosti i zraka. I u to stanje ne dolaze preko noći nego kroz duži proces. Domaći mediji o svemu su pisali kada je Hrvatsku posjetio najpoznatiji bretarijanac Victor Truviano, a sada je izbacio i prvu knjigu na hrvatskom jeziku ‘Babađi stanje – Ti, Jogi’ u izdanju Telediska.
Post kao bitan proces drevnih tradicija i kultura
Bretarijanska filozofija usko je vezana uz istočnjačku tradiciju i počiva na samoregulaciji tijela – svjetlo hrani stanice umjesto kalorija, svaka stanica je samoodrživa, kalij postaje jedan od ključnih elemenata organizma, krv je rijetka, smanjeni su tlak i otkucaji srca, masnoća i mišići postaju funkcionalni, a ne samo vizualni, a spavanje dobiva na intenzivitetu i gubi na dužini. Naravno, za ovakve tvrdnje potrebno je realizirati i znanstveni pristup. Što se antropološkog dijela tiče, sve stare tradicije uključujući nama najbližu – judeokršćansku – poznaju nekakav oblik posta. Tako su i brojni kršćanski sveci i karizmatici prolazili kroz dugotrajne faze gladovanja, zabilježene u narodnoj i povijesnoj predaji. Znanost načelno kaže da čovjek bez vode može izdržati najviše do tjedan dana i tek nekoliko tjedana bez hrane. No, znanstvene paradigme su tu da se mijenjaju. Logično je i legitimno da većinu bretarijanaca prosječna populacija proziva ‘varalicama’ i ‘šarlatanima’, te sa strepnjom čekaju bilo kakve informacije o možebitnim prevarama.
Ako izuzmemo znanstvena ispitivanja na Dalekom istoku i u Indiji – zbog otežane provjere samog procesa i rezultata – najpoznatiji europski slučaj snimljen i u dokumentarnim filmovima svakako je direktor farmaceutskog istraživačkog instituta u Švicarskoj Michael Werner. Njegov slučaj trebao je poslužiti kao okosnica znanstvenog istraživanja, no nakon smrtnog slučaja gledateljice koja je nastojala iskopirati dotičnog, on se povlači i uskraćuje javnost za samo istraživanje. Mediji su vodeći se slučajem iznijeli niz preminulih u procesu, te se bretarijanstvo na određeno vrijeme povuklo s novinskih naslovnica. Sve do pojave famoznog Argentinca Victora Truviana. On već dvanaestu godinu po vlastitom svjedočanstvu ne jede i ne pije, a u ruke ruskog znanstvenika Borisa Aranoviča koji ga je na jednom od štokholmskih instituta odlučio podvrgnuti raznim ispitivanjima, i to pred TV kamerama. Zaključci su sljedeći – iako je nemoguće potvrditi da Truviano ne jede i ne pije, fiziologija mu je značajno drugačija od prosjeka, a izmjereni parametri također odudaraju od uobičajenih. I za konkretnije rezultate bilo bi najoptimalnije napraviti poseban mjerni aparat.
Truviano dolazi iz bogate argentinske obitelji, u mladosti je bio violinističko čudo od djeteta s nadimkom ‘Mali Mozart’, do teške nesreće bio je veliki zaljubljenik u paragliding… Sve u svemu, za popularnost i status bretarijanizam mu definitivno može donijeti više štete nego koristi. Tijekom boravka u Hrvatskoj za brojne je medije dao zanimljive izjave među kojima se ističu ona o izostanku izmeta i mokraće, hrani kao ‘dodatnoj mogućnosti organizma’, a ne ‘isključivoj potrebi’, strogo je odbijao epitete gurua, promotora ili učitelja, a bretarijanstvo je nazivao ‘pozivom’ – odbijanje jela i pića smatra dijagnozom i poremećajem, te bolešću. Time je razočarao i najvjernije fanove i kritičare, a na Cresu je održao i sesiju suhog posta na kojoj su entuzijasti, pa i novinari odlučili kroz kraći period proći post bez hrane i vode. I ne samo da koristeći njegove tehnike nitko nije umro, već je većina polaznika zaključila da se po završetku procesa osjećala najbolje u proteklih desetak godina, gubeći i po petnaest kila viška kilaže. A na kasnijim zdravstvenim pregledima utvrđeno je kako je post izuzetno blagotvorno djelovao na njihovo zdravlje, te su liječnici i sami pitali o čemu je riječ. Zato je knjiga koju je napisao u suradnji s prijateljem – španjolskim pjesnikom Vicenteom Tiburciom – toliko iščekivana. I mnogi je već ističu kao budući bestseler, što zbog teme, što zbog odličnog stilskog izričaja.
Deseto poglavlje njegove knjige ‘Babađi stanje – Ti, Jogi‘ koja danas izlazi u prodaju (više informacija o samoj knjizi je dostupno OVDJE) govori o samom prelasku na bretarijanstvo – koje nije došlo preko noći nego je dio jednogodišnjeg procesa i izolacije. “Victor u početku pije voćne sokove koje radi u kući svojih prijatelja i kasnije ih nosi u samoću svog šatora u prirodi. Cijelu godinu hrani se isključivo sokovima. On to od početka osjeća kao nužan prijelazni period na ne-okus, držeći se pritom principa pojednostavljenja i prirodnog, osluškujući tijelo. Slušajući ga, brinuo se o njemu kako bi u njemu mogao više biti.” Truviano i sam navodi kako bavljenje fizičkim poslovima nije njegov ‘forte’ i da zato smatra kako je bretarijanstvo poziv, ne i svačija odluka. “Uzimanjem tekuće hrane postao sam slab i mršav i sve mi je postalo teže. Penjanje na planinu uznemirilo bi mi organizam. Potom je sve u meni postalo normalno. Počeo sam zamjećivati da se životna energija ne stvara hranom, nego da se jednostavno treba prilagoditi drukčijem stanju, da treba razmišljati na drukčiji način, novim umom kako bih mogao u svoj život pustiti ono što je išlo prema meni, ne stvarajući prepreke kako bi me preplavilo i još jednom nešto učinilo s mojim novim prijelaznim tijelom. Zbog svega toga osjećao sam se slobodno u novom mentalnom rođenju … Dobio sam snagu kao nikad prije u ovom životu. Nisam imao nikog tko bi me vodio. Eksperimentirao sam sa svojim tijelom, od njega sam napravio laboratorij. Uvijek sam u tranziciji.”
“Napuštanjem okusa počinje sloboda”
“Nisam ovisio ni o čemu i ni o kome. Nisam imao novaca, ali sam zato imao pristup stanjima koja su mi nešto nudila. Što sam trebao imao sam. Ukoliko sam želio naranče, a nisam ih mogao nabaviti, uzimao sam ono što mi je u prirodi bilo dostupno … Obično sam pio barem četiri litre tekućine na dan … Samoća, tjeskoba, sreća, žudnja… nisam znao što mi se događa. Osjećao sam umor, iscrpljenost, bol, euforiju, sreću. Svaka tri do četiri mjeseca praznio sam se. Sokovi su u meni umrtvili probavu. Moja hrana je bila potpuno tekuća, bez pulpe. Nije bilo ostataka od prije. Sve se očistilo unutar tri mjeseca kad sam započeo tekući pranizam. Sokove sam radio s korom, čak i narančinom. Odabirao sam sokove više po boji nego po okusu. Naranča s korom bila je prilično pikantna. Meni je ta naranča s korom bila sredstvo za čišćenje. Pio sam je jednom tjedno i idućeg se dana nisam mogao pomaknuti, s temperaturom, znojio sam se, boljela me glava… Dan kasnije osjećao bih se vrlo dobro … Nikome ne sugeriram da slijedi moje korake u procesu tranzicije. Nikome ne sugeriram da pije sok od naranče s korom. Zbog toga moram biti pažljiv u onome što ovdje dijelim, jer od preslikavanja mojeg iskustva na tebe nema nikakve koristi, svi smo različiti i ti ne moraš prolaziti kroz to, nego kroz svoj vlastiti i jedini proces promjene, onaj koji se manifestira i govori kroz tvoje tijelo.” Truvianova osama podsjeća na brojna svjedočanstva posta i odricanja iz raznih tradicija, od Camino de Santiaga do meditacije u samoći.
“Posljednja dva mjeseca pio sam samo vodu. Voda je nešto najmoćnije i najteže što postoji. Uzimao sam je iz jednog planinskog potoka i kada bih je pio osjećao sam njezin intenzitet i minerale iz središta zemlje kako mi se ugrađuju u tijelo. Osjećao sam okus zemlje. Voda ima sposobnost prilagoditi se mjestu i oblikovati se prema informaciji. Nakon toga osjećao sam da mi se voda više ne prilagođava, nego sam se ja prilagođavao njezinom prirodnom stanju. To mi se nije događalo sa sokovima. Dodatak vode soku bio je drugačiji i ugodniji. Tekućine dopiru u sve dijelove tijela. U tijelu se ne filtriraju lako. Čaj i sok da, ali voda se prilagođava filtru koji je želi filtrirati, kada sam prolazio kroz tu tranziciju davala mi je istinski osjećaj slobode. Od čega sam se oslobađao? Još uvijek ne znam … Osjećao sam da moram napustiti okuse. Napuštanjem okusa počinje sloboda. Nisam mogao biti rob okusima. Voda je imala vrlo intenzivan okus. Osjećala se na nepcu. Više nisam pio kako bih se nahranio. Prehrana se počela događati i cvjetala je iz mene, nije dolazila s nekog drugog mjesta nego isključivo iz moje unutrašnjosti … Trenutak potpunog odricanja od hrane, a s njime i potpuni nestanak okusa, napokon ulazi u ‘našu priču’ … Voda, ne-okus, posljednja čaša vode … Tog dana, u tom beskonačno prolaznom trenutku, kao i u mnogim drugim životnim pričama, Fabian, Víctor, otišao je po čašu vode na izvor. Uzima ju u ruke. Mlaka je. Posljednji tjedan voda je već bila preteška za njegovo tijelo. Jedna čaša na dan bila je već previše. Tu čašu vode, točno tu čašu prinosi ustima i ne namočivši usne, u trenutku beskrajnog prijelaza, izljeva je u usporenom luku, kao posljednji oproštaj, kao zbogom za sjećanje, kao u usporenom filmu, naglašavajući definitivno zbogom unosu hrane. Čaša pada i ruši se na stijenu. Počinje abdikacija okusa, piše dnevno.hr
