Antonija Šitum s Otvoreno.hr. napravila je portret čudesne Ane Paške, umjetnice paških korijena koja već godinama pomiče granice umjetnosti u dalmatinskoj metropoli.
“Improvizije su hibridni izvedbeni eksperiment u koji sam se samo bacila. Nema strukturu kao Slikovnica od pidžame, postoje pjesme koje bi htjela izvest, možda 5-6 njih, kao nekakve puzzle…sve između pjesama je improvizacija, kako doći od jedne do druge pjesme ne znam”, tim riječima započela je uvod u razgovor o Improvizijama Ane Paška, pravim imenom Ana-Marija Fabijanić, dramaturginja, izvođačica, glazbenica, ilustratorica, umjetnica s Paga koja već godinama oplemenjuje kulturnu scenu u Splitu svojim intenzivnim pedagoškim i interdisciplinarnim umjetničkim radom.
“Kad sam doma, sjednem za klavir i sviram ono što mi u tom trenutku dođe, i tu se stvori priča, bilo tekst, bilo muzika, ili me isprepleteno to dvoje odvede u neku pjesmu koju već znam, ali je doživljavam kao potpuno novi krajolik. Tu nastupa improvizacija koja vodi u strukturu same izvedbe”, objašnjava Ane čija umjetnost nije sračunata; ona ne moralizira s visoke pozicije, nego čak i onda kad se izruguje, čini to s empatijom prema vlastitim likovima, počevši od otočkih karaktera Paga s kojeg je potekla, intelektualnih glavešina natečenih od umnog nadimanja u klaustrofobičnom krajoliku sobe u metropoli, ljubomornih tuka koje ni ne znaju da su tuke, do osobenih splitskih redikula, čiji smijeh Božjeg luđaka razgaljuje dušu i upozorava na ispraznost i mrak koji nastane kada zaboravimo na istinske životne vrijednosti.
Koliko je njoj samoj bitna reakcija publike i ljudi od struke, kaže:
“Ne bojim se tumačenja svoje umjetnosti. Najiskrenije reakcije mi ipak daje moje dijete…Znam da sam na dobrom putu kada uspijem dobiti njezinu pažnju. Dijete sa prisutnošću reagira, i promatra to ne kao značenje, nego kao doživljaj, što i jest bit moje umjetnosti. Mala se onda uvuče u igru; bilo bi super da se to dogodi i sa publikom, ali svjesna sam da ljudi često dođu sa određenim očekivanjima i teško im se opustiti u tom smislu. Ono što ja želim je dovesti se do toga da ne moram ispričati neku suvislu priču, npr. Priču o ljetu, nego da dođem do nje, na primjer cupkanjem nogu koje se dalje razvija”
Anina priča u Splitu počinje 2011. godine kada se kao dramska pedagoginja zaposlila u glumačkom studiju kazališta PlayDrama pod umjetničkom palicom Elvisa Bošnjaka. U Split ju je dovela ljubav prema muškarcu koja se uskoro pretvorila i u ljubav prema gradu čija ležernost življenja i sirovi humor odgovaraju njezinim mediteranskim izvorima.
O iskustvu studiranja na Akademiji ima pozitivan stav, unatoč vlastitom otporu prema tradicionalnom kazalištu, koje se još uvijek bazira na Stanislavskom i na riječi kao nositelju dramskog.
“Akademija mi je puno toga dala. Tu se nagomila mnogo informacija koje moraju proći kroz filter vlastitog iskustva… Ja i dalje tražim svoje mjesto u svemu tome, želim pratiti što se događa i istraživati što je to za mene izvedba. Iako sam završila osnovnu glazbenu školu za klavir te sam samouka u učenju sviranja gitare, harmonike i još nekoliko instrumenata, u jednom momentu sam došla do toga da ne želim izvoditi samo tuđe stvari, prvo iz poštovanja prema drugim autorima, a kao drugo, u meni samoj ima toliko pjesama, svugdje oko mene su glazbene priče… Tu istitucionalizirano znanje pomaže jer je organizirano. Imala sam tu sreću da na Akademiji, pa i sada na splitskom UMAS-u gdje studiram film i video, kao mentore mogu odabrati profesore koji njeguju autorski stav. Volim učiti i slušati, prelaziti iz jednog medija u drugi jer mi upravo takvo suprostavljanje medija omogućuje da bolje razumijem prirodu samog medija” , ispričala je.
Ane je još za vrijeme studija surađivala sa češkim nezavisnim kazalištem Teatro Continuo, teatrom slike, kako ga sama naziva, na čijim je ljetnim projektima dvaput sudjelovala, što je dosta utjecalo na nju kao autoricu, u smislu da su joj se pojavili konkretniji obrisi ideje kazališnog laboratorija, o kojem je govorio veliki kazališni teoretičar Grotowski. Kao uzore navodi još i Philippe Genty-ija, lutkara i izvedbenog umjetnika koji dosta radi sa plesačima, a od književnika Alessandra Baricca, Nicole Krauss i našu Olju Savičević-Ivančević.
Nakon odlaska iz PlayDrame, koji se dogodio u trenutku kad je, kako priznaje, prestala kreirati i i osjetila potrebu da krene stvarno raditi na svoj način, posvetila se vlastitim autorskim projektima. Rezultat toga je i glazbena predstava Slikovnica od pidžame postavljena 2014. u splitskom Gradskom kazalištu mladih, popraćena izložbom i knjigom koja obuhvaća pjesme i ilustracije naslikane vlastitom rukom, te projekt JaMajka Dream, također sastavljen od knjige i predstave, posvećen iskustvu majčinstva u kojem je Ane jedna od četiri izvođačica, te autorica teksta i glazbe.
Studij filma i videa koji je u međuvremenu upisala pomaže joj objediniti sve medije koji je zanimaju, a uvjetna prednost koju film nudi je ta što je puno brži od kazališta za komunikaciju.
Improvizije su prošle uz aplauz, budnu pažnju i onu vrstu smijeha koja se kotrlja po livadama i vrišti: “Lipo mi je”. Bilo da pjeva u prigodno komponiranim rimama na temu bračnog suživota i svakodnevnih životnih situacija, bilo da recitira na paškom dijalektu na kojem se psuje i kara iz srca, bilo da se zahvaljuje svom ocu koji joj je bio najveća podrška kad ga je za vrijeme psihičke krize koju je proživljavala na studiju dramaturgije, obavijestila da odlazi na svojoj bicikli prema Suncu kojeg su se ljudi odrekli i bacili ga na Zemlju, da bi gazili po njemu svojim bolesnim ambicijama i uskogrudnošću; bilo da proziva Anarhište koji citiraju Lenjina i Bakunjina i ne jedu banane jer suosjećaju s malim Afrikancima, a pritom ne znaju riješiti vlastite životne probleme i biti ljudi u vlastitom okruženju, prema materi, prijatelju, bratu, ljubavnici; bilo da u međuigri između klavira i gitare izvodi smiješne gegove iz zatečenih situacija, ili promatra posjetitelje u oči, Ane Paška u sve što radi unosi dozu čarolije i magije koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Neki su za vrijeme izvedbe plakali, većina ih se smijala…
Jedan od prisutnih posjetitelja je kasnije izjavio da ga autorica podsjeća na David Bowieja, vjerojatno misleći da prostor kojim putuju Anine Improvizije više odgovara prostoru Svemira nego dvorani odvjetničke komore. No, sve to ionako nije važno jer misija Ane Paške je osloboditi se i komore i svemira, osloboditi se u konačnici i Slobode kao koncepta koji je sam po sebi dovoljan. Velika sloboda zahtijeva i veliku odgovornost, jednom je netko velik izjavio. Tu odgovornost prema publici, a prije svega prema vlastitim talentima Ane Paška nosi sa dozom profinjene elegancije, magične onostranosti, mediteranske zaigranosti koja njezine izvedbe čini pravom poslasticom za osjetila i provokacijom za misli van ladica u kojima su se udobno smjestile.
Ane trenutno vodi i kazališni studio za odrasle Backstage po uzoru na već postojeći studio u Zadru kojeg vodi njezina dugogodišnja suradnica Mia Zara. Od 2013. jedna je od vodećih silnica i suosnivačica Kazališta Besa, prvog profesionalnog otočkog kazališta u Hrvatskoj sa sjedištem u Visu, koji isključivo radi autorske predstave, a u svom djelovanju objedinjuje ideju kazališnog laboratorija i održivog permakulturalnog razvoja. Kazalište Besa poprima sve veći međunarodni značaj, a prošlo ljeto održan je peti po redu kazališni kamp na otočiću Svecu, za vrijeme čijeg trajanja su održane predstave, koncerti, kazališne radionice, izložbe, permakultura, na kojima su sudjelovali mentori i polaznici iz Hrvatske i inozemstva.