Mazin, selo u Zadarskoj županiji koje upravno pripada općini Gračac. Prrema popisu iz 2011. godine brojilo 47 stanovnika, i inače je prometno izolirano.
Međutim, posljednjih dana, dok u tom zabačenom dijelu Hrvatske bjesni ledeno nevrijeme, Mazin je zaboravljen. Selo je već punih sedam dana potpuno odsječeno od ostatka svijeta. Doslovno je nemoguće ući i izaći iz njega. Nemaju liječnika, nemaju trgovine, nemaju interneta.
Tjedan dana izolirani
Novinari Indexa uspjeli su stupiti u kontakt s jednom stanovnicom. 52-godišnja Radmila Vojnović razgovarala je s nama, stojeći uz prozor jer je to jedini način da uhvati telefonski signal dovoljno kvalitetan za razumljivu komunikaciju. Od jučer pokušava dovući zimsku službu da očisti snijeg koji je zameo Mazin, kako bi stanovnici mogli koliko-toliko normalno funkcionirati.
“Sa svijetom komuniciram na način da stojim na prozoru i tako hvatam telefonski signal. Jedino nas tako netko može dobiti, jako je loš signal. Cesta je sedam dana neočišćena. Jučer sam kontaktirala službu 112 i gospodina Kneževića iz uprave cesta iz Gračaca.
On mi je ovim riječima odgovorio: ‘Šaljem stroj u Mazin samo zbog javnosti i pritisaka koji se vrše na meni'”, počinje svoju priču Radmila.
Put od 10 tisuća kuna i dijete bez mlijeka
“Imam četvero male unučadi u kući, a najmlađe ima samo godinu i pol dana. Ono ne smije piti mlijeko zbog zdravstvenih problema. Ne smije piti kravlje mlijeko, već ono bez laktoze. Mi ne možemo doći do tog mlijeka. Pri kraju smo s namirnicama, ne samo mi nego i ostali suseljani.
Gospodin Knežević me upitao znam li ja da njega taj put probijanja do Mazina košta 10 tisuća kuna. Taj novac on ne daje iz svog džepa!
Mi ne možemo ništa napraviti. On je jučer poslao stroj koji je došao samo nekoliko kilometara od sela. To vam je kao doći u Rim i ne vidjeti papu. Ovo je katastrofalno”, priča nam zabrinuta žena.
“Ovdje liječnik nikad nije bio”
“Nas u kući ima osmero. Tu smo ja i moj suprug, moja kći i zet te njihovo četvero djece. Svekrva mi je u bolnici u Gospiću. Po nju bismo trebali otići sutra jer je otpuštaju, a mi ne možemo otići po nju. Ona je nepokretna osoba i nju treba dovesti sanitet. Mi nemamo helikopter da odemo po nju”, dodaje ona.
“Kakav internet, dok zapuše malo vjetra nemamo ni struje ni telefona”, odgovorila nam je kad smo je, pomalo naivno, upitali ima li pristup internetu.
Kaže kako se griju drvima i kako su, bar što se toga tiče, dobro opskrbljeni. Međutim, Radmila je zabrinuta za ostalo troje djece u selu, kao i za starce. Kaže kako su ti ljudi bolesni i treba im liječnik. I ona sama je bolesna, operirana od karcinoma, boluje od dijabetesa i od visokog tlaka.
Upitali smo ju ima li možda liječnika u blizini.
“Joj, moj gospodine, ovdje liječnik nikad nije bio, a kamoli sada. Mi nemamo ni trgovinu”, kaže nam Radmila.
Minus 15 i metar i pol snijega
“Jučer je stroj došao u blizinu sela, otprilike četiri kilometra od naše kuće. Ne možemo ni motornim saonicama doći do tamo. Do Gračaca imamo 25 kilometara. Lopatamo oko kuće, kud moramo i možemo prolaziti, ali ne možemo lopatati kilometrima”, objašnjava nam.
“U Mazinu ima oko 40 ljudi, od kojih je sedmero djece. Jutros je temperatura iznosila minus 15 stupnjeva, a napadalo je oko metar i pol snijega”, odgovara kratko na naš upit o trenutno stanju.
Upitali smo ju zna li kakva je situacija s ostalim seljanima.
“Njima je puno gore nego meni. Ja imam 52 godine, ali imam muža, kćer i zeta koji mi pomažu. Donose drva, čiste i lopataju snijeg. Prvi susjed do mene ima 85 godina. Boli ga noga, ne može kod liječnika. Moji ga obilaze i paze na njega, ali dokad?”, retorički završava Radmila Vojnović iz zaboravljenog Mazina.
“Neću gubiti glavu zbog nekoga tko sjedi u toplom”
Razgovarali smo sa Stjepanom Kneževićem, natcestarom i voditeljem zimske službe u Gračacu.
“Stroj je došao jučer u selo, iza Draženove kuće. Zna ona. Morao se vratiti jer je skurio rezervoar goriva. Krenuo je za Mazin ujutro u 8 sati iz Gračaca, a u Mazin je stigao u 8 navečer. Došao je do tamo i zvao. Rekao je da se ne vidi ništa i pitao što će. Rekao sam mu da se vrati natrag. Znam da mu ne može nitko dostaviti gorivo jer je opet zamelo za njim. Gospodin iz Mazina nije vjerovao da je takva situacija pa je išao za njim u svom autu. Išli su i neki lovci u džipu. Na kraju su ti lovci njega zakačili i vukli. Toliko navijava da se ne može čistiti. Onda je on probijao od 8 do 11 navečer, samo da se može vratiti nazad. Vozio je najveći utovarivač, koji ima korpu od tri i pol kubika i lance na sva četiri kotača. To je najbolji stroj kojeg imamo, a imamo četiri takva”, pojašnjava nam Knežević.
“Dan prije, njegov kolega je išao tim istim strojem. Krenuo je u 3 popodne, a vratio se sutradan ujutro u 5 sati. On nije došao do Mazina. Zvao me i rekao kako ne zna što će. Nije znao gdje je došao jer nije vidio. Rekao sam mu da se vrati natrag jer nećemo gubiti glavu zbog nekoga tko sjedi u kući u toplom. Znam koja je gospođa zvala, ja i moja firma smo joj izašli u susret kad god je trebalo”, kaže voditelj zimske službe.
Poslovna tajna
Upitali smo ga je li istina da je rekao Radmili da probijanje do Mazina košta 10 tisuća kuna.
“Nisam rekao da košta 10 tisuća kuna. Svako takvo čišćenje puno košta, a ja ne mogu iznositi kolike su cifre. Cifre su poslovna tajna. To može iznositi naša uprava, to mogu iznositi Hrvatske ceste koje su vlasnik. To je poslovna tajna. Cifre su astronomske, da glava boli. To su jako skupi strojevi koji troše puno goriva. Vozač je za jedno radno vrijeme potrošio rezervoar goriva, a u njega je rezervoar 300 litara”, kaže nam natcestar.
Tvrtka za koju radi Stjepan Knežević zove se Ceste zadarske županije. U sudskom registru vidi se da su osnivači tvrtke, između ostalih, Hrvatske ceste i Zadarska županija. Nejasno je zašto državna tvrtka, plaćena novcem poreznih obveznika, čuva “poslovne tajne”.
