U utorak, 20. veljače u Gradskoj loži s početkom u 19 sati održat će se svečano otvorenje izložbe kapetana Šime Gržana.
Šime Gržan rođen je 26. siječnja 1931. godine u Petrčanima.
“Pomorski tehnikum (srednju pomorsku školu) završio sam 1953. u Dubrovniku. Između prve i druge godine škole proveo sam godinu dana kao đak na obveznoj praksi na brodovima „Pčela“ i „Šabac“. Bili su to parni brodovi na garbun, zanimljiviji od svih brodova na kojima sam kasnije plovio. Po završetku Pomorskog tehnikuma odlazim desetak godina na more. Završavam Višu pomorsku školu u Rijeci 1963. i vraćam se na brod, u svojstvu zapovjednika, kapetana duge plovidbe. Najduže sam plovio na brodovima Tankerske plovidbe. Plovio sam i na drugim domaćim i stranim kompanijama, pod različitim zastavama. Jednom i bez zastave. Kratko vrijeme bio sam šef plovnih puteva u Zadru, direktor nekih od hotela tadašnjeg “Turisthotela” i šef “Maxi bara” u Petrčanima.
1997. god. definitivno ostavljam more i posvećujem se svojim hobijima, među kojima i slikanju.
O svemu ostalom pomalo
Prije odlaska u srednju pomorsku školu, razmišljao sam koje zvanje odabrati. Bilo je puno različitih želja. Mater me željela vidjeti kao svećenika, ćaća da završim školu za preciznog mehaničara, a ja sam želio postati glumac. Od svega toga ništa. Nekom čudnom sudbinom dospio sam na more i na njemu se najduže zadržao, četrdeset i sedam godina. U početku nisam bio oduševljen ni morem, ali vremenom sam shvatio da ni u jednom drugom zvanju ne bih bio stekao toliko iskustva, upoznao svijeta pa i sebe samoga. Poželio sam sve što sam doživio prenijeti u svoje bilješke u obliku dnevnika i u slikama.
Svoje sam zapise i bilješke objavljivao kao brodski dnevnik u nastavcima, u “Oku”, “Nedjeljnjoj Dalmaciji”, “Slobodnoj Dalmaciji”, “Zadarskom listu” i drugdje. Pisao sam i pjesme. Kao koautor teksta u pjesmi Jugo, dobio sam Porina. Bavio sam se i glumom, kao amater, u Dubrovniku i u Zadru. Igrao sam tada sa poznatim glumcima: Izetom Hajdarhodžićem, Tonkom Lonzom, Marijom Kohn, Desom Begović i drugima.
Prvu samostalnu izložbu imao sam u Caffe galeriji Đina prije dvadesetak godina. Od tada povremeno izlažem samostalno, a i s drugim slikarima. Član sam udruge ZadArt , a surađujem i s umjetničkom udrugom Jadertina.
A kada i zašto sam počeo slikati
Slikanje me zaintrigiralo već na prvom brodu. Moj noštromo kuverte na “Pčeli”, Marko, nakon piturivanja po brodu, a prije odlaganja pinela u terpentinu običavao je s njima “proći” nekoliko puta po unutrašnjoj strani lamarina, u kamarinu. Vremenom je od toga nastala prava umjetnička slika – apstraktna.
Nakon više godina, na jednom drugom brodu, doplovili smo na sidrište sjevernovijetnamske luke Ha Long Bay i usidrili se među neobične otoke koji su me svojim čudnim oblicima silno impresionirali. Nisam imao foto-aparat, ali sam imao brodsku telu i pituru pa sam napravio sliku. Ispalo je dobro. Nastavio sam na brodovima slikati, po nevrimenu i bonaci. Po tome su se najviše razlikovale moje slike. Danas me više ne valja more, ne slikam više u tijesnoj brodskoj kabini, ali ljubav koju sam slučajno pronašao na moru, traje.
Slikam različitim materijalima i u raznim tehnikama. Najviše akrilikom i uljem. Motivi su različiti, najčešće pejzaži i podmorje. Slikam i apstraktno.”
„Slikarstvo je samo dio bogatog života Šime Gržana, kapetana koji je svoj radni vijek na brodu i dane koje sad provodi u Zadru, obogatio i sa književnošću i sa slikanjem. Radovi koje oko sebe vidite dio su iznimno bogatog opusa koji je imao svoj opravdan put. U radu su se događale neke slučajnosti koje su osnovna metoda saznanja što je uvjetovalo odvajanje bitnog od nebitnog. Slika je zapis automatizirane kretnje, intervencije koju proizvodi umjetnik. Te zapise je Šime Gržan prepoznavao i s vremenom kanalizirao u ono što sada sadržava njegovo slikarstvo koje je samim tim bogatije jer je u njemu utkano sve ono što je u svom bogatom životu prepoznao kao vrijedno zapažanja. Jedna je vrlo bitna stvar koju ovdje valja spomenuti a to je da je Šimino slikarstvo nepretenciozno, iskreno i lišeno suvišnih dilema. Nastalo je jednostavno zato jer je Šime osjećao da treba reći i dati nešto od svog života bogatog i događajima i duhom.“ ( Maja Pavin Radaljac, 2011. u prigodi otvaranja izložbe u prostorijama ZadArt-a)
