Prema tradiciji, Zadranima božićno razdoblje, s čim ide i raspremanje jelke i ostalih ukrasa, završava 15. siječnja.
Tada slavimo Svetu Stošiju, Anastaziju – zaštitnicu grada Zadra.
Rimljanka iz visoko rangirane patricijske obitelji.
Unatoč tome što to nije željela, udali su je za rimskog patricija Publija. Ona je ipak, bogobojazna kakva je već bila, čvrsto odlučila ostati djevica, zbog čega ju je njezin duboko uvrijeđeni suprug zatvorio u kućnu tamnicu i mučio glađu. Teške životne trenutke ublaživao joj je pismima podrške i ohrabrenja zadarski mučenik i svetac, Sveti Krizogon, odnosno Krševan, koji je također jedan od četvero zaštitnika našega grada.
Nakon smrti muža Stošija se oslobodila kućne tamnice i sve svoje imanje razdijelila je siromasima , a svoj život posvetila skrbi za progonjene kršćane.
Sa skupinom sljedbenika pratila je Krševana sve do njegove mučeničke smrti u Akvileji, naselja na rijeci Natisone, deset kilometara od Jadranskog mora. Životni put je zatim vodi u Sirmij, današnju Srijemsku Mitrovica, odakle se upućuje prema Solunu i ponovo vraća u Sirmij.
Međutim, zbog nesebičnog pomaganja zatočenim kršćanima i zbog svoje ustrajnosti u vjeri i ona je zatočena, da bi potom 25. prosinca 304. godine spaljena na lomači.
Na suđenju je, kazuje dalje legenda, kada su je pitali o očevoj baštini, izjavila da je zlatne i srebrne kipove poganskih božanstava, koje joj je ostavio otac, pretopila u novac kojim je pomagala progonjene kršćane.
Dok je veliki plamen lomače sažigao i topio Stočijino tijelo u mukama, ona je u zanosu pjevala jer je plamen ljubavi prema Kristovoj vjeri bio jači od onog plamena koji je u vatrenom prstenu okovao njezino tijelo.
Pokopana je nakon sve te muke u Sirmiju, da bi u 5. stoljeću njezine relikvije preko Rima prenesene u bizantski Carigrad, odnosno današnji Istanbul.
U znak priznanja, kao nagradu za postignuti mir između zaraćenih Karla Velikog i Bizanta, bizantski je car Nicefor zadarskom biskupu Donatu poklonio, 810. godine, moći mučenice Anastazije, koje je zadarski biskup pohranio u tadašnjoj bazilici Sv. Petra, odnosno današnjoj zadarskoj katedrali, koja od tada nosi njezino ime Katedrala Svete Stošije.