Benedikt Nikpalj, član posade hrvatskog boba : “Ne može to svatko izdržati, nekome se ta brzina i adrenalin svide, nekome ne”

Znate li koji sport povezuje hrvatskog skipera, ultimate fight borca, running backaameričkog nogometa, studenta teologije, sprintera i bacača diska? Odgovor je jednako nevjerojatan koliko i mogućnost da se od ovako različitih sportaša složi  svjetski vrijedna skladna cjelina, pogotovo kad se uzme u obzir da dolaze i iz različitih sredina, Pule, Medulina, Zadra, Splita i Drniša.

Da vas dalje ne mučimo, riječ je o bobu, a glavni krivac za ovaj miks je pionir bob sporta u Hrvatskoj, danas izbornik i direktor reprezentacije Ivan Šola, koji je za kvalifikacije za Olimpijske igre složio dvije posade, dvosjed i četverosjed, i obje su se plasirale u Pyeongchang, pišu 24sata.

– Kvalifikacije su trajale tri mjeseca, momci su vozili na najopasnijim stazama, po velikim hladnoćama, stvarno su napravili povijesni uspjeh jer su ovo naše četvrte Zimske olimpijske igre za redom, prve s dvije posade – pohvalio ih je izbornik Šola.

A kako im je bilo, znaju jedino oni sami. Tri mjeseca daleko od obitelji, djevojaka, po velikoj hladnoći koja je dosezala i do -30 stupnjeva, praktično prepušteni sami sebi, bez mehaničara, servisera, liječnika, fizioterapeuta, vozača…

– Na OI se nije plasirala nijedna posada s budžetom manjim od milijun eura. Dakle, ne reprezentacija, nego posada. A kompletan budžet naše reprezentacije je jedva 100.000 eura – kaže Šola i dodaje:

– Najveće reprezentacije, poput Njemačke recimo, imaju na raspolaganju timove inženjera, vrhunske bolide koje im pravi tvornica automobila BMW. Talijanima recimo bolide pravi Ferrari, a nisu se plasirali na OI… Mi vozimo stare, islužene bolide koje iznajmljujemo od Nijemaca, i to vam najbolje govorili koliki je ovo uspjeh.

Obzirom da bi nas daljnje inzistiranje na priči o tehničkim detaljima i problemima brzo odvelo u priču kakvu ste o hrvatskom sportu već sto puta čuli, okrenuli smo se onoj ljepšoj i zanimljivijoj strani priče, okrenuli smo se momcima koji su zaslužni za plasman. Zanimalo nas je što i kako rade, putuju, kako provode dane van treninga…

– Dan prođe u trenu, tu su treninzi, teretane, vožnje… U slobodno vrijeme uglavnom gledamo filmove, igramo karte, stolni tenis, a ove godine s nama je i rookie Zelić, koji jako dobro igra šah. Ja sam se navukao na stolni tenis, nikad ga prije nisam igrao, a sad mi odlično ide. Ako ne uspijem s bobom, pokušat ću u stolnom tenisu uzeti medalju na OI – nasmijao se pilot Dražen Silić i dodao:

– Možete zamisliti kako izgleda život četvorice – petorice muškaraca u malo prostora puna tri mjeseca. I još smo svi temperamentni Istrijani i Dalmatinci. Bude tu svega, padnu i teške riječi…, ali kad izađemo na stazu, onda smo svi kao jedan.

Svi su kao jedan, ali Silića kao pilota ipak svi posebno paze jer im je život u njegovim rukama. Silić nam je otkrio kako se nikad nije posebno palio na brzine i adrenalin. Ljeti radi kao skiper i vozi jedrilice, a zimi bob.

– Imao sam polovni Renault 4 s kojim nisam mogao uhvatiti ni 100 km/h čak ni na velikoj nizbrdici, a bob sam vozio 152 km/h, svega dva kilometra sporije od svjetskog rekorda, što je stvarno vrhunski rezultat, pogotovo kad se uzme u obzir s čim raspolažemo – otkriva nam Silić, koga posada zove ‘Brko’.

– Tako su me nazvali jer se zbog praznovjerja nikad ne brijem dok se ne okrenemo na stazi. A kako se u zadnje vrijeme baš i ne izvrćemo, brkovi i brada rastu…

Prevrtanja su sastavni dio ovoga sporta, ali ne izgledaju nimalo bezazleno.

– Brzine i sile su velike, tako da je izvrtanje prilično opasno. Pilot prvi dobije po glavi, jer je njemu za vrijeme vožnje jedinom glava van bolida, ali se jedini ima prostora skriti unutar bolida, pa kasnije nastradaju ostali. Uglavnom, onaj tko je najkrupniji i najviši dobije najviše udaraca. Stradaju uglavnom kacige, ključne kosti, ili se od trenja po ledu zapali koža na leđima. Bolid kliže dok se sam od sebe ne zaustavi, nema pomoći… Osjećam veliku odgovornost, ipak su mi tri člana posada, tri prijatelja iza, o meni i mojoj vožnji ovise i njihovi životi….

– Da posada zna što je njemu u glavi, nikad ne bi sjeli iza njega u bob – šali se izbornik Šola, a Silić dodaje kako posebno pazi da ne naljuti Benedikta Nikpalja, koji je bio prvak Hrvatske i Europe u Ultimate fightu, bavio se i hrvanjem, veslanjem, bio je rekorder splitskog Kineziološkog fakulteta u desetoboju, trenutno je profesionalni running back München Cowboysa, trener u crossfit klubu, a nakon OI postat će i kondicijski trener hokejaša München Red Bulla…

– Sve vam je to povezano, recimo bob i američki nogomet, trčiš i dobivaš udarce po glavi, ha, ha, ha… – smije se Nikpalj, ili ‘Medo’, kako su ga nazvali zbog snažne građe…

– Ispada da sam ja najjači, ali nije važna samo snaga, nego i brzina. Bob treba pogurati što brže, a onda nas trojica otraga sjednemo i čekamo da nas ‘Brko’ dovede do cilja. Koji put malo provirim u krivini, ali nije baš preporučljivo da ne dobiješ po glavi. Sila koja nas u zavoju pritiska je blizu ‘6 G’, što znači da bob i posada, koji su teški oko 650 kilograma, u zavoju teže šest puta više, dakle oko 4 tone… Ne može to svatko izdržati, nekome se ta brzina i adrenalin svide, nekome ne, pa brzo odustane. Meni se svidjelo a želio bih jednoga dana postati i pilot… – kaže mišićavi Zadranin.

Ako je Nikpalj najsnažniji, najbrži je Drnišanin Antonio Zelić. Bivši sprinter sanjao je od mladih dana odlazak na OI, no brzo je shvatio da od toga neće biti ništa.

– Shvatio sam da mi je koža previše svijetla za sprintera, pa sam se prebacio u bob, ha, ha, ha… smije se Zelić, koji je najmlađi u posadi, pa kao ‘Rookie’ ima i posebne zadatke, poput brušenja klizaljki, čišćenja boba, kuhanja večere….

– Što ću, moram ih slušati… A to brušenje klizaljki mi je najgori mogući zadatak, svaki dan po par sati brusim. Pomognu i ostali, pa od muke svi skupa zapjevamo ‘Ruzinavi brod’ od Daleke obale…

U bolidu nema pjevanja, ni muha se ne smije čuti da ne bi poremetila koncentracija pilota, koji stazu uglavnom zna na pamet.

– Baš mu zavidim, treba u toj brzini provesti bob idealnom putanjom. Lako je meni, poguram malo, uskočim u bob, pomolim se Bogu da stignemo živi do cilja, i to je to… – kaže Zelić, kome je molitva i onako svakodnevna rutina.

– Student sam Teologije, planiram postati profesor teologije, ali tko zna, možda se za koju godinu i zaredim, ne bi bilo čudno jer mi je stariji brat svećenik. On je također zadužen za molitvu, da nas sve skupa Bog čuva od prevrtanja i ozljeda… – kaže simpatični Zelić, koji nam je otkrio i kakvim se sve nepodopštinama bave na dugim putovanjima.

– Ma ima tu svega. Jednom smo ostali bez wc papira, pa sam morao ‘u nabavu’ u obližnji lanac brze prehrane, jer su sve prodavaonice bile zatvorene. Jedan je od nas prozirnom folijom obložio wc školjku s donje strane, ali je zaboravio, pa je prvi sjeo na nju… Redovito se nekome ubaci papar ili nešto slično ljuto u hranu, podvali se prljava roba pod čistu, naruči buđenje sat vremena ranije…. Zna se dogoditi da netko pustiti i vjetar na startu, ili da nekoga poškakljemo u bobu na manje važnom treningu… Ma bude vam tu svega, pogotovo je zanimljivo kad se izgubimo na putovanjima, a to je svako malo. Stalno smo u automobilu, često mijenjamo lokacije, pa se nije lako snaći u prometu…

A da priča o hrvatskom bobu ne završava s Pyongchangom, pobrinut će se Mate Mezulić, koji vodi bob sekciju u svom Medulinu, te pokušava izgraditi guračku stazu, gdje bi se moglo trenirati i u ljetnim mjesecima, te tako u boljoj formi dočekati odlazak na led.

Peti član posade je naš poznati diskaš Martin Marić, koji studira i živi u Americi, gdje se i priključio ostatku reprezentacije tijekom prošlih kvalifikacija. On će u Pyongchang direktno iz Amerike.

– To je tako, nemamo mi idealne uvjete, snalazimo se kako znamo, ali smo ponosni da ćemo biti na OI s dvije posade. Morate znati da je nama sam plasman na OI ravan medalji. Pitanje je kakve bolide ćemo uopće uspjeti iznajmiti za nastup, ali ne zamaramo se previše nekim velikim rezultatima. Momci su odradili vrhunski posao, planiramo svima dati priliku za nastup, Silić i Nikpalj će u dvosjed, a ostala trojica s pilotom Silićem u četverosjed. Naravno, vidjet ćemo kako će biti i s ozljedama, tri mjeseca kvalifikacija ostavila su traga, zato je bolje da nas je pet, da imamo više opcija… – otkrio nam je Šola, koji je dugo sanjao odlazak boba na OI, a sada sanja drugi san.

– Sanjam dan kad će Hrvati navijati satove i buditi se rano ujutro kako bi odgledali utrku hrvatskoga boba na nekoj od budućih Olimpijskih igara.

Ako je plasman bob reprezentacije Jamajke na olimpijske igre bila tolika senzacija da je poslužila kao predložak za snimanje filma, za što bi tek mogla poslužiti priča o bob reprezentaciji Hrvatske, o skiperu, ultimat fight borcu, running backu američkog nogometa, studentu teologije, sprinteru i bacaču diska, koje je bivši motociklistički as okupio, i odveo na četvrte uzastopne Olimpijske igre…