Nikad nije kasno da čovjek ostvari svoje snove, tvrdi Erminia Losa, 73-godišnjakinja koja živi u svom rodnom Daoneu, alpskom mjestu od petstotinjak stanovnika u pokrajini Trentino na sjeveru Italije. Zime su tamo veoma oštre, pa gospođa Losa zadnje sunčane jesenske dane koristi za uživanje u šetnjama i uobičajene kućanske poslove.
Svaku srijedu malo iza 15 sati odlazi u prostorije mjesnog kluba umirovljenika Rodendro gdje vodi društvo žena koje se nazivaju Funne, što bi na njihovu dijalektu značilo – žene. Iako su neke u pedesetim godinama, najviše članica ima više od 80, a najstarijoj je 90 godina. Funne, otkriva voditeljica Erminia, imaju oko 110 članica, ali ih se srijedom i nedjeljom popodne redovito okuplja tridesetak.
Vozač kamiona
Duga zimska popodneva i večeri krate kartajući se i igrajući društvene igre, pričaju, ogovaraju, a s vremena na vrijeme organiziraju i ples pa pozovu i muškarce iz mjesta da se pridruže zabavi. A muškaraca njihove dobi u Daoneu je malo pa su Funne mahom udovice. Erminia je jedna od rijetkih koja ima muža, umirovljenog vozača kamiona Renza, s kojim je više od pola stoljeća, no na pitanje koji je njezin neostvareni životni san, otvoreno će reći – da se uda za milijunaša i putuje po svijetu.
Postale slavne
Erminia, njezine najbolje prijateljice Armida i Iolanda te još nekoliko Funna protagonistice su dokumentarnog filma snimljenog prije dvije godine u talijansko-hrvatskoj koprodukciji pod naslovom “Funne – djevojke koje sanjaju more”. Nakon velikog uspjeha u Italiji upravo se prikazuje u nezavisnim kinima u hrvatskim gradovima, što gospođa Erminia nije ni znala dok je nismo nazvali i zamolili da za Globus kaže kako se nosi sa slavom i brojnim novinarskim pozivima iz čitavoga svijeta.
“Ma kakva slava… Naš život se nije baš nimalo promijenio, ostale smo iste i nikada se nismo osjećale kao zvijezde. Apsolutno ne. Istina, malo sam se već umorila od novinara, ali da mogu, opet bih sve ponovila”, govori talijanska umirovljenica koja se dosjetila da bi povodom 20. obljetnice njihova udruženja Funne mogle zajedno otići na more koje većina od njih nikada nije vidjela. Erminia samo jednom 1962., Armida 1977., a ostale nikada. Neke nikada nisu bile ni u najbližem većem gradu Trentu, koji je udaljen 60-ak kilometara ili sat i nešto vremena vožnje od njihova planinskog sela.
Potječu iz siromašnih obitelji u kojima je odlazak na godišnji odmor bila nepoznanica. Erminijina je majka imala osmero djece, a hrane, kaže ona, jedva da bi prehranila jedno. Stoga je ona kao 13-godišnja djevojčica otišla u Milano raditi kao sluškinja da bi majci slala nešto novca. Udala se u Rimu, a s 22 godine se vratila trudna u Daone i većinu vremena provodila sama dok joj je muž po cijeloj Italiji vozio kamion. Stoput se tih dana pitala zašto se vratila u rodno mjesto…
Armida je s 38 godina ostala udovica i sama podigla dvoje djece kako je, priznaje, znala i umjela. Svaka Funna ima svoju tešku životnu priču i stoga im je Erminijina ideja o odlasku na more na prvu zazvučala poput znanstvene fantastike, ali su je prihvatile. No, pred zid ih je dovelo ključno pitanje – kako platiti putovanje?
U to vrijeme za njihovu je inicijativu saznala redateljica Katia Bernardi koja živi u Trentu i odlučila snimiti dokumentarac o “djevojkama” koje žele otići na more. Kamera snima Funne dok peku kolače i prodaju ih da bi zaradile pa se slikaju za kalendar koji nude svojim sumještanima, ali sve to nije ni blizu dovoljno pa gotovo od svega odustaju. No uporna Erminia vjeruje da rješenje mora biti na dohvat ruke. Iako nikada prije nije čula za Facebook, a jedva i za internet, svidjela joj se ideja njezina unuka da pokrenu crowdfunding kampanju u kojoj traže donacije u želji da kroz tri mjeseca skupe 3000 eura, no za samo tjedan dana na računu su imale čak 6000.
Uplate stižu sa svih kontinenata. O Funnama izvještavaju vodeći talijanski, a potom i strani mediji. Njihovoj sreći nema kraja kada saznaju da je zaštitnica mjesta Kukljica na Ugljanu Gospa od Sniga, ista svetica kojoj se svakodnevno mole u svom Daoneu. I tako sedam žena, koje su se odvažile krenuti na dalek put, stiže u Hrvatsku gdje 5. kolovoza 2015. na Ugljanu, čije ime nikako ne mogu izgovoriti, sudjeluju u velikoj procesiji i nekoliko dana uživaju uz Jadransko more. Njihova ih je Gospa dočekala na dalekom otoku.
