Prije točno pet godina, u prijepodnevnim satima, Hrvatska nije disala. Čekalo se izricanje konačne presude Mladenu Markaču i Anti Gotovini i svaka od rečenica koju je tom prilikom izgovarao sudac izvanraspravnog vijeća Haškog suda Theodor Meron činila se kao pretjerano deskriptivna i dozlaboga predugačka, potpuno nebitno za kakav ishod tada navijali. Uglavnom, vremešni Židov zaslužan je što je Hrvatska tog dana prilično glasno slavila, a nešto tiše negodovala po šankovima i skidala s naslovnica novina već pripremljene komentare i vijesti po kojima su generali, eto, osuđeni, sve na ime navodnih zločina počinjenih u Oluji i nakon nje, piše Index.hr.
I Gotovina i Markač oslobođeni su optužbi i pušteni na slobodu, nad čime i danas zdvaja glavni haški tužitelj Serge Brammertz, uvjeravajući što sebe što dio hrvatskih medija kako je ‘bio uvjeren da ima dokaze da je Ante Gotovina kriv’, iako je i dalje nejasno točno za što.
Stvari nisu izgledale bajno
Istini za volju, malo tko je očekivao baš ovakav ishod; naime, po prvostupanjskim presudama Gotovina je bio osuđen na 24, a Markač na 18 godina zatvora. A ni uvertira u cijelu tu priču nije izgledala baš bajno.
U godinama koje su prethodile presudi, javnost se pokušalo uvjeriti da je Gotovina, kao bivši legionar, s mogućim iskustvom pljačkanja dragulja po Francuskoj, avanturist koji seljaka po svim kontinentima ostavljajući za sobom žene i nejač, idealan lik koji bi mogao ponijeti odgovornost za sve što je Hrvatskoj tada politički trebalo. Političkog zaleđa, realno, nije imao još otkako je umro Gojko Šušak; i to ne samo Gotovina, nego i cijela družina generala koji su u oružane snage došli iz redova Legije stranaca. Na solo-sposobnosti i političku dugovječnost Ivića Pašalića, kao jedinog živućeg eksponenta te političke struje, nitko razuman nije ni računao. Ukratko, Gotovina je bio idealan za odricanje.
Po prvoj optužnici, teretilo ga se za sve ono što se kasnije razbilo i na dvije nove optužnice – one protiv Markača i Čermaka. Teretilo ga se za nadležnost nad geografskim područjem koje nadilazi teritorij Sektora Jug kojim je u Oluji zapovijedao, teretilo ga se za vremenski period koji je proveo i na vlastitom vjenčanju a ne na terenu, teretilo ga se za postupke Specijalne policije mjesec i pol dana nakon Oluje, teretilo ga se za smrti civila za koje se pokazalo da i nisu bili civili, a nisu baš ni bili mrtvi.
Gotovinina lekcija ljutoj desnici
Politički vrh najmanje se bavio pravnim aspektima optužnice, više svime drugim. Gotovina se sklonio na sigurno i danas se samo nagađa gdje je proveo sve te godine. No njegovo ime u tom periodu kapitalizirali su u političke (i poslovne) svrhe svi koji su mislili da na to imaju ikakvo pravo. Igrama, političkim, medijskim, interesnima… činilo se da nema kraja. No, već tad je bilo jasno da je ikakvo svojatanje od strane političkih stranaka krajnje upitno – politička mudrost pokojnog Ivice Račana Gotovini je, kao takvom, bila kudikamo korisnija od busanja o načelno bliža hrvatska prsa Ive Sanadera.
Slično je uslijedilo i nakon što je, prije pet godina, Gotovina i oslobođen. Desni su mu još i mogli oprostiti što se na letu do Zagreba družio sa svojim suborcem i u Oluji sebi podređenim zapovjednikom Operativne grupe Sinj, a tada aktualnim SDP-ovim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Mogli su nekako prožvakati i prisno pozdravljanje s ondašnjim premijerom Zoranom Milanovićem, kao, reda radi.
Silni politički potencijal sveo se na “spontane” fotografije i SMS-ove
No, uslijedio je i pomirljiv ton. Poziv na zajednički pogled u budućnost, sveopći oprost, zbijanje redova, hrvatski prosperitet koji, eto, samo što nije… Pa red navodno spontanog fotografiranja s posrnulim SDP-ovim ministrima, pa red naočigled usiljenog slikavanja s Karamarkom u Zadru. Pa anemično poziranje s Kolindom. I spontani SMS podrške Krstičeviću koji je, eto, posve slučajno dospio u medije u trenu kad su se za poziciju ministra obrane borila još barem dvojica predsjednici milijih kandidata.
Ukratko, nakon svih peripetija u kojima se tijekom života našao – a na kojima dijelom može zahvaliti svojem očito prepustolovnom duhu, a dijelom i tragičnim potezima kreatora hrvatske političke zbilje – Gotovina je imao silan politički potencijal. Na sveopći užas rigidne desnice koja ga je uporno svojatala, dosad ga je sveo na pomirljive poruke i režirane selfije, dozirane točno koliko treba a da bi svi bili sretni i zadovoljni, i lijevi i desni, piše Index.hr.
Je li to politički zrelo i odgovorno ili samo oportuno, u ovom trenu zna samo on. Baš kao i odgovor na pitanje kani li se i dalje držati podalje od ikakvih ozbiljnijih političkih angažmana.
Letvica teško da je ikad bila niže…
