Što to je zajedničko Škabrnji, Nerežišćima, Lastovu i Zažablju? Sve su to hrvatske općine, smještene u Zadarskoj, Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nemaju puno stanovnika, najveća je Škabrnja s 1776 duša, a najmanja Zažablje sa 757. Da ne duljimo, svima njima zajedničko je to što se u prošloj godini iz njih nije u inozemstvo nije iselio ni jedan jedini stanovnik!
U vrijeme kad Hrvatsku na dan napusti i do stotinu ljudi, to je podatak vrijedan pažnje. Iz Hrvatske se u 2016. iselilo 36.436 građana, objavio je ovih dana Državni zavod za statistiku. Među 127 gradova i 428 općina i četiri su jedinice lokalne uprave i samouprave iz kojih se u inozemstvo nije nitko iselio, i još osam njih sa samo jednim ekonomskim emigrantom, piše večernji.hr.
Ljudi ostaju prijavljeni
Zanimljivo je da su to uglavnom općine i gradovi uz more. Kako to već ponekad ide sa statistikom, ispalo je da nas već u prvoj općini koju smo kontaktirali uvjeravaju da ne štimaju.
– Nemamo iseljenih? Pa kako? Nemoguće! Bila bih najsretnija na svijetu da je podatak točan – čudi se načelnica Zažablja Maja Vrnoga. U općini, kaže, svatko svakoga poznaje.
– Ljudi odlaze, ali ostaju prijavljeni pa se možda zato podaci na terenu s onima na papiru ne slažu. Odlaze tamo gdje ima posla, prema Dubrovniku, a od inozemstva je najpopularnija Njemačka. Znam baš jednog momka koji je, ima već godina dana, otišao u Njemačku trbuhom za kruhom i sad sigurno tamo dobro zarađuje. Tamo i živi, samo što je ostao ovdje prijavljen. Mi smo mala i siromašna općina koja se pokušava izboriti da stvori neke normalne uvjete za život jer smo za dosta stvari zakinuti. Nemamo dječjih igrališta, nemamo dječjeg vrtića, imamo tek dvije područne škole od prvog do četvrtog razreda. Većinom je ovdje starije stanovništvo. Nemamo industriju, ljudi se bave poljoprivredom i bore se da nekako plasiraju svoje proizvode. Uzgajaju papriku, rajčicu, krumpir, blitvu, špinat, kapulu, nešto malo maslina. Mandarina ovdje nemamo. Nemamo, na žalost, ni turizma. Izlazimo na more, no nemamo turističku zajednicu, a ni smještajnih kapaciteta… – nabraja načelnica. Čekajte, prekidamo je, sad nabrajate samo što nemate, dajte bar nešto što imate!
– Pa, eto, imamo tri ugostiteljska objekta koja, doduše, rade samo tijekom sezone. Rado bih vam nešto pozitivno ispričala, ali… Da, imamo i dvije stare crkve, jednu iz 1616., a drugu iz 1617. godine. Iz naše općine potječe rodom puno popova i časnih sestara. Monsinjor Marin Barišić, na primjer, potječe odavde – dodaje načelnica iz HDZ-a, koja je na izborima na vlasti zamijenila nezavisnu političku garnituru. Sad će, tješimo je, sigurno biti svima bolje jer je HDZ na vlasti u državi pa će biti i novca za općinu u kojoj imaju svoju načelnicu.
– Nadam se. Očekujem potporu za projekte koje smo pripremili. Pokrenuli smo rješavanje pitanja državne imovine. Najveći nam je problem zapravo katastarska izmjera koja je započeta 2006., a nikad nije završena. Ljudi nemaju zemlju pripisanu na sebe, dobili su je na upotrebu, ali ne i u vlasništvo, pa ne mogu koristiti poticaje i javljati se na fondove EU. Izmjera je zaustavljena zbog nedostatka kadrova na sudu i nedostatka novca – kaže M. Vrnoga.
Načelnik Škabrnje Nediljko Bubnjar (HDZ) smatra da je razlog tome da se ljudi ne iseljavaju – ljubav.
– Imamo sreću što nam je Zadar blizu, a i cijela Dalmacija ima razvijen turizam pa se može donekle kvalitetno živjeti, za razliku od nekih drugih krajeva Hrvatske gdje je malo teže pa su ljudi prisiljeni otići. Nije patetika, ali kod većine ljudi prevlada ljubav. Nije lako napustiti svoju domovinu, bez obzira na tobož bolje uvjete i prihode koji ih vani čekaju. Matematika možda kaže da je bolje da odu, ali srce kaže drugo, pa ostaju iz emotivnih razloga – ističe za večernji.hr.
Velik broj radnoaktivnih na posao putuje u Zadar, a na području same općine ima osamdesetak tvrtki, od kojih, kaže, neke stoje bolje, neke gore. Dodatni izvor prihoda stanovnicima je poljoprivreda. Najveći iseljenički val u tom je kraju zabilježen 70-ih godina, kad se odlazilo uglavnom u Njemačku. Zanimljiv je i podatak da uz nula iseljenih u inozemstvo Škabrnja bilježi i nula doseljenih u tu općinu.
Slična je situacija i u Nerežišćima, koja lani nije imala emigranata, a godinu prije samo dvojicu. Obrtnik Pero Goić (50) tumači nam da je to mala otočna općina na Braču s 900 ljudi u tri sela, koji se bave pretežno stočarstvom te vađenjem i obradom kamena.
Egzodus iz Slavonije
– Istina, nije se nitko odselio. Ljudi rade, muče se. Evo, iskreno, ja bih otišao odmah van da mi se pruži dobra prilika, a obrt bih ostavio dvojici sinova koji sad rade sa mnom. Klešemo i po 16 sati, cijeli si dan u radnom kombinezonu, a zaradiš tek dovoljno za prehraniti obitelj. Uštedjeti se ne može ništa, a da sam vani i da radim za neku normalnu plaću, sigurno bi se moglo nešto staviti sa strane. Znam neke momke koji navigaju na brodovima, rade dva-tri mjeseca na brodu, pa su dva-tri mjeseca doma, a džepovi su im puni para – kaže taj klesar. U selu vele da ljudi ostaju i zbog tvrtke Berica koja zapošljava stotinjak radnika. Na listi gradova i općina iz koje se najviše iseljavalo u inozemstvu vode veliki gradovi, što je razumljivo s obzirom na ukupni broj stanovnika. No podaci koje je objavio DZS svjedoče i o egzodosu iz Slavonije. Ako ovako život opisuju u općinama iz kojih se ne iseljava, kako li se tek živi u krajevima iz kojih ljudi bježe!?